Tekstovi

  • Biljana Biljanovska

    (Autori) 2014-11-01

    Biljana Biljanovska STARO KUPUJEM Bar jedanput nedeljno  kroz naš kvart  prođe nama dobro poznati  sugrađanin koga svi znamo po njegovom pozivu  ‘Staro kupujem’. Zbog toga ga verovatno tako i zovemo, njegovo je ime za nas Staro Kupujem. Ali nemojte...

    Opširnije...

  • Boris Biletić: Pjesme

    (Autori) 2014-05-20

    Boris Domagoj Biletić U nekom novom snu

    Opširnije...

  • Boris Biletić: Intervju

    (Autori) 2014-05-20

    Davor Šalat Nacionalno i univerzalno u obzorima zavičajnosti Razgovor s Borisom Domagojem Biletićem, dobitnikom Nagrade »Fran Galović« za 2013. godinu

    Opširnije...

  • Govor Esada Bajtala na Otvorenom univerzitetu - Sarajevo

    (Esad Bajtal) 2014-04-10

    Odakle da krenem? Možda od jedne TV emisije. Bilo je mučno gledati kako vlasnik i urednik jedne privatne sarajevske televizije ovih dana[1] više od sat vremena u udarnom dnevničkom terminu između 19 i 20 sati pomaže direktoru federalne policije...

    Opširnije...

  • Oni umiru u snijegu

    (Andrej Nikolaidis) 2014-04-04

    Ima tako ljudi koji su, bježeći pred glađu ili pred divljim plemenima žednim krvi, napustili svoje sudane, alžire, meksika i bosne, pa stigli u velike gradove Zapada. Neki su, da bi stigli do svog odredišta – kamo ih nije privlačio ni demokratski...

    Opširnije...

  • Veliki pisci i mali narodi

    (Goran Starčević) 2014-03-26

    Zdravko Zima i njegovi junaci Čitajući govor na nekom skupu povodom 80-og rođendana Ive Andrića, Meša Selimović je izjavio: „Zahvaljujući Andriću i njegovu djelu, mi smo primljeni za svjetsku duhovnu trpezu kao ravnopravni učesnici – pružena nam je...

    Opširnije...

  • Lopovluk u ime Boga i naroda

    (Esad Bajtal) 2014-03-17

    Izlaganje na promociji zbirke kolumni bosansko-hercegovačkog akademika Slave Kukića, 'Lopovluk u ime naroda'. Priču o ovoj knjizi najbolje je početi pukim nabrajanjem par naslova iz sadržaja. Evo ih:Moralna baruština, Duh destrukcije, Logika...

    Opširnije...

  • U ime oca

    (Dijana Matković) 2014-03-17

    na bosanski preveo Ahmed Burić   u ime oca ovako počinje: moj ćale, moj stari, moj otac, taj što je napravio mene i još neke druge je odličan šofer. stiže 1992. godina. spavam u nekadašnjem bračnom krevetu svojih staraca. zajedno s mamom. ne znam, zašto...

    Opširnije...

  • Kao da živiš u ukletoj kući

    (Andrej Nikolaidis) 2014-01-07

    Savjet Evrope nedavno je od Crne Gore zatražio da suzbije nesrazmjeru između broja novorođene muške i ženske djece, javio je Radio Slobodna Evropa.

    Opširnije...

  • ZA BiH

    (Esad Bajtal) 2013-11-25

    70 GODINA OD ZAVNOBIH-a I 20 GODINA SVENARODNE GLADI, BIJEDE I NEVOLJE

    Opširnije...

  • Intervju

    (Jasna Šamić) 2013-10-12

    Jasna Šamić- intervju za HRT Treći Program Razgovarala Darija Žilić

    Opširnije...

  • Priče

    (Nenad Joldeski) 2013-09-28

    Nenad Joldeski (1986- Struga) diplomirao je na državnom univerzitetu ekonomskog fakulteta, smer E-Biznis. Magistrirao je na Katedri za Opštu i komparativnu književnost na državnom Filološkom fakultetut  sa temom “Intertekstualna ironija u savremenoj i...

    Opširnije...

  • EVROPSKA UNIJA JE ILEGITIMNA

    (Giorgio Agamben) 2013-06-10

    Kad danas govorimo o Europi, imamo posla s ogromnim potiskivanjem bolne, ali ipak očite istine: takozvani Europski ustav je nelegitiman. Narodi nikad nisu odlučivali o tekstu koji bi se trebao provući pod tim imenom. Kad bi ga se dalo na...

    Opširnije...

  • SARAJEVO BEHARA TI TVOGA

    (Esad Bajtal) 2013-06-10

      Sarajevo, divno mjesto Divno, gizdavo U tebi su perivoji K'o sunce jarko   (sevdalinka)     Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost Po ljepoti ono je jednako raju Oko neba nije vidjelo ovakvog grada Otkad se kolo vremena počelo okretati....

    Opširnije...

  • Ponovo o heroju

    (Idro Seferi) 2013-05-16

    Za reč Danas niko nije proverio da l’ sam živ   Kad je pesnik otadžbinske pesme pisao Sekli su mu kosu Bradu do gole kože Junački mokrim kajišima, lancima i konopcima. Ovako modrih kiša u proleće Vukli su ga da mu pokažu Da jebena otadžbina nije...

    Opširnije...

  • Ljevičarska posveta Thatcher

    (Slavoj Žižek ) 2013-04-30

    Ono što nam danas treba je Thatcher iz redova ljevice: Vođa koji će ponoviti Thatcheričinu gestu u suprotnom smjeru, preoblikujući čitavo polje pretpostavki koje dijeli današnja politička elita

    Opširnije...

  • ČETIRI OBRASCA PREOBRAŽAJNOSTI

    (Katica Ćulavkova) 2013-04-30

            1. Tipološka šema   Ovaj tekst se temelji na sledećim pretpostavkama: najpre da trebamo razlikovati određene vidove, podvidove i konkretne oblike metamorfoze (preobražavanja) od konstitutivnog substrata svih metamorfoza, shfaćen kao sistemska...

    Opširnije...

  • Epsko nasilje - poetika i etika osvetoljublja u Homerovoj Odiseji

    (Katica Ćulavkova) 2013-03-10

     

    Opširnije...

  • Istanbul

    (Katica Ćulavkova) 2013-02-10

    ISTANBUL KAO MESTO MEMORIJE[1]

    Opširnije...

  • Maratonska igra zavođenja: epski stereotip vernosti

    (Katica Ćulavkova) 2013-01-18

    Autor: Akad. Katica Ćulavkova   Ključne reči: epski stereotip. Homer, Penelopa, Odiseja, etički i poetski standardi, osvetoljublje, socijalni interesi, mistifikovano herojstvo, distanca,...

    Opširnije...

  • Slobodoumlje prije svega

    (Dr Goran Sekulović) 2013-01-17

        Povodom dvjestašezdeset godina od kada je u Haleu Jovan Stefanović Baljević kao prvi Crnogorac odbranio doktorat iz filozofije

    Opširnije...

  • Bogumilska heretička etika kamenih zapisa

    (Esad Bajtal) 2013-01-07

    Stećke danas svojataju – svi. Zapise sa stečaka ne slijedi – niko. Kao da na njima ništa ne piše.

    Opširnije...

  • PJESNIČKE ISKRE

    (Dušica Golubović Nešovska) 2012-12-17

    Dušica Golubović Nešovska je crnogorska makedonka koja već pet decenija živi i radi u Makedoniji kao profesor filosofije, a otkako je bio ukinut ovaj predmet u brojnim pedagoškim insitutcijama, predaje predmet građanskih prava i sloboda.  

    Opširnije...

  • KROZ NEBESKA VRATA

    (Mirče Nešovski) 2012-12-17

    “Čitatelju se stih nudi da razmišlja, ne da kudi”   (Pavao Vuk Pavlovic, “Usplahireni stihovi)

    Opširnije...

  • Литература као отпор према забораву

    (Katica Ćulavkova) 2012-11-30

      “Пеизија је можда прави начин сами да опстанеме у лавиринту а да не нађемо излаз“ К.Ћулавкова “ЖудњеПоетска реч (стр. 78)

    Opširnije...

 
 

Intervju

Davor Šalat

Nacionalno i univerzalno u obzorima zavičajnosti

Razgovor s Borisom Domagojem Biletićem, dobitnikom Nagrade »Fran Galović« za 2013. godinu

 

 

Boris Domagoj Biletić već je godinama jedan od glavnih pokretača i aktera književnog života u Istri, a njegova književna i organizacijska radijacija često dopire i znatno dalje od najvećega hrvatskog poluotoka. Međutim, on je istodobno i iznimno plodan i nagrađivan pjesnik, esejist i kritičar. Poeziju mu je stručna kritika promatrala kao uvelike samosvojnu unutar suvremenog hrvatskog pjesništva. Isticala je da je Biletić podjednako daleko ili blizu ortodoksiji poetskih »duhovnjaka« ili »jezičara« te mu poeziju dovodila u vezu s odrednicama kao što su hermetizam, nadrealizam, egzistencijalizam, mediteranizam, postmodernizam...

S druge strane, kao što je uvodno naglašeno, Biletić je (su)začetnik i sudionik mnogih važnih istarskih književnih zbivanja, ali i nakladničkih projekata. Pokrenuo je jedan od zasigurno najkvalitetnijih hrvatskih časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme Nova Istra, kojemu je od početka 1996. godine do danas glavni urednik. Uređuje i biblioteku tog časopisa u kojoj je objavio niz vrlo vrijednih knjiga. Među osnivačima je Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika u Puli, čiji je bio i prvi predsjednik (od 1990. do 1993.), i kasnije u nekoliko navrata, kao i Hrvatskoga kulturnog društva Franjo Glavinić iz Rovinja. Također je jedan od pokretača već dugovječne i važne manifestacije Dani Antuna Šoljana u Rovinju, a 2003. pokrenuo je Pulske dane eseja, na kojima se svake godine dodjeljuje nagrada Zvane Črnja za najbolju esejističku knjigu godine.

Uistinu, ogromna organizacijska i urednička aktivnost za jednog čovjeka, a da ne spominjemo još i bogatu bibliografiju koja se sastoji od desetak zbirki pjesama (za koje je dobio nagrade Mlada Struga, Tin Ujević i Sveti Kvirin), kao i desetak esejističkih, kritičkih, publicističkih i antologičarskih knjiga. Također, Biletić je sastavio i priredio brojne zbornike i knjige posvećene uglavnom istarskim autorima i temama. No, zasigurno je magnum opus njegova dosadašnjega književnokritičkog i književnopovijesnog stvaralaštva knjiga Istarski pisci i obzori: Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom, za koju je 2013. godine dobio nagradu Fran Galović u Koprivnici. U tome djelu, objavljenom 2012., Biletić daje cjelovit teorijski nacrt hrvatske istarske književnosti i književnopovijesne opise njezinih glavnih predstavnika za vrijeme fašističkoga režima. Spomenutom knjigom Biletić je ujedno uvelike zaokružio bavljenje temom koja ga trajno i osobito zaokupljuje – hrvatskim identitetom i književnošću u Istri, kao vrlo žilavim stablom koje, usprkos mnogobrojnim povijesnim protivštinama i nevoljama, rađa dobrim plodovima sve do danas.


* * *

Boris Domagoj Biletić rođen je 22. ožujka 1957. u Puli, gdje je završio osnovnu školu, maturirao na Općoj gimnaziji Branko Semelić i diplomirao na Pedagoškoj akademiji. Kasnije je diplomirao i na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te na istom fakultetu magistrirao i doktorirao na Odsjeku za krotistiku. Već niz godina ravnatelj je Gradske knjižnice Matija Vlačić Ilirik u Rovinju.

Dugogodišnji je član Društva hrvatskih književnika i njegov aktualni dopredsjednik, bivši član Hrvatskoga centra P.E.N.-a, član-radnik Matice hrvatske, itd. Osnovao je Istarski ogranak DHK, pokretač je i glavni urednik pulskoga časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme Nova Istra, utemeljitelj Pulskih dana eseja i jedan od pokretača Šoljanovih dana u Rovinju. Dobitnik je književnih nagrada Mlada Struga i Tin Ujević za pjesništvo, austrijske zaklade KulturKontakt za esejistiku, zatim Nagrade Julije Benešić za književnu kritiku, Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskoj poeziji, Nagrade Fran Galović za najbolje djelo zavičajne tematike, i dr. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i nagrađen medaljom Grada Rovinja.

Biletić je zastupljen u brojnim antologijama, enciklopedijama, povijestima hrvatske književnosti, leksikonima i sl. Bio je gost-književnik Zagrebačke slavističke škole. Izabrana bibliografija o njegovu književnom radu sadrži osamdesetak jedinica. Objavljuje od druge polovice 1970-ih godina, a priredio je ili uredio više desetaka različitih knjiga i zbornika.

Dosad je objavio sljedeće pjesničke zbirke: Zublja šutnje (1983.), Maški vrisok (Muški vrisak, na makedonskom, 1985.), Primorski nokturno (1986.), Pjena brzih oblaka (1990.), Radovi na nekropoli (1996.), Oblik z dušu (1999.), Mali abecedarij / My Pocket ABC (hrv.-engl. izdanje, 2006.), Imam riječ (izabrane pjesme, 2006.), Vatrene kugle i monolozi pod križem (izabrane pjesme, 2007.), U gostima (izbor pjesama na stranim jezicima, 2007.), Imam zbor (izbor pjesama na makedonskom, 2011.).

Objavio je sljedeće knjige eseja, studija i književnih kritika: Bartuljska jabuka (2001.), Glasi književne Istre (2002.), Pristrani čitatelj I. (2007.), Pristrani čitatelj II. (2007.), Istarski pisci i obzori: Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom (2012.), kao i publicističke knjige: Oko Učke – hrvatskoistarske teme (2007.) i Moja Pula (2008.). Sastavio je i priredio: antologiju I ča i što i kaj (1997.), zbornik Književno djelo Mate Balote (1998.), izbor iz djela Živi glas hrvatske Istre: Mate Balota (1999.), zbornik eseja Čitajući znakove vremena (2001.), Šoljanov zbornik (2001.), zbornik istarskih putopisâ (u suautorstvu) Gradovi i obzori (2006.), izabrane pjesme Zvane Črnje Čakavske besedi (2007.), Drugi Šoljanov zbornik (2007.), zbornik radova Esej danas (2008.), zbornike ogleda Manipulacija (2010.) i Dokolica (2012.), itd.


Pod političkom represijom zbog nekonformizma

* Vaši počeci u pisanju, a posebice u uređivanju časopisa bili su vrlo entuzijastički, ali i traumatični. Malo je poznato da ste kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih u Puli bili u uredništvu časopisa Ibor, da je časopis 1980. godine zabranjen i da je cijelo uredništvo, zajedno s Vama, osuđeno na uvjetne zatvorske kazne. O čemu se konkretno radilo i kakva je tada bila književna i društvena atmosfera u Puli?

– Negdje baš u vrijeme odlaska »velikoga vođe« Broza u vječnost, s proljeća 1980. (o kojemu u Hrvatskoj, a poglavito u Istri gdje je dotični prava ikona, i danas moramo slušati i gledati ga gotovo svakodnevno, naime kao da je ovdje među nama) – osudilo nas, posljednju iborovsku generaciju, pa sve drugo alternativno usput posmicalo ukinućem i pokušajem nametanja straha i zaborava. A sve je krenulo iz velikosrpskoga udbaško-novinarskog miljea, pomognutg sluganskim preplašenim »istrijanskim« mentalitetom i duhom, te komunističkoga partijskoga komiteta kao »centrale«, dakle legla onih koji su nakon Hrvatskog proljeća poslani u hrvatsku Istru da je, neznano zašto, pacificiraju. Ukratko, sudilo nas i presudilo. Te anarholiberalizam (sic!), te natruhe nacionalizma, te neuklopljeni u socijalističku stvarnost, itd. – a sve to u kuloarima, da vrazi ne ostave traga...

Formalan je povod za tu presudu bio tobože naivan: prijevod poeme »Molim te, učitelju« Allena Ginsberga (koji nam je, zadnjem uredništvu, napisao posvetu nekoliko godina kasnije). No stvarni razlozi bijahu zapravo ti što smo se mi u nekim mladenačkim tekstićima – kad je »partija« (komunistička, čije su ime oni pisali velikim slovom – navodim to da bi me mladi danas bar donekle razumjeli) drmala i tresla, uz vojsku, čitavom bivšom Jugom – drznuli posumnjati u njih takve, k tomu smo se zanimali za antipsihijatriju, za gotovo poetski čistu studentsku godinu 1968. u Europi i u nas, dakle studentskim nemirima, pa Hrvatskim proljećem, Jimom Morrisonom, anarhizmom, onda onom sovjetskom gnjusnom intervencijom rušenja slobodno izabrane čehoslovačke reformističke slobodarske vlasti itd., itd. Posljednji sam, zabranjeni, broj časopisa Ibor ja uredio. I pisali smo hrvatski, jednako tako mnogi i mislili, a jugoslavenstvo smo čak poštivali, neki ga možda tek trpjeli, kao tadašnji društveni pa i politički realan okvir. Možete li si zamisliti, u to vrijeme, neki mladi u tamo nekoj Puli pišu, objavljuju i predvodnici su čitava naraštaja, a nisu pod kapom tzv. socijalističke omladine?! Pa baš i nije moglo završiti drukčije, zar ne?

* Što je to za Vas značilo, u praktičnom životu i radu?

– Mi se nismo opterećivali ideologijama/ideologijom, bijasmo i mi raslojeni, ali i čvrsta zajednica nepomirljivih (kao što smo i danas prijatelji, mislim na one još uvijek žive i živahne). Bili smo nekonformisti, a kontrakultura bila nam je »mantra«, znači znali smo barem to što ne ćemo – njihove »vrijednosti«, lažne, njihove »istine«, prijetvorne konstrukcije i teror pod plaštem »demokratskoga centralizma«, kako su si komunisti tepali. A s druge strane, režimski »poletovci« (list Polet) i slični, od kojih neki i danas fino slažu svoje retuširane, dakle lažne karijerice, služili su omladinskome i partijskom komitetu, misleći valjda da je zaborav moguć. E, nije! Dakle, bili smo na posve nespojivim stranama. Neukusno bi bilo uspoređivati se s ljudima koji su teško robijali nakon Proljeća, no nama tadašnjim mladcima, »iborovcima« kako su nas nazvali, presuda je značila u najmanju ruku ovo: ne moći dobiti posao godinama – a ja sam tada već bio otac svoga danas pokojnog Domagoja, dakle nisam mogao legalno prehraniti tu mladu obitelj; značilo je to neko vrijeme i ne smjeti objavljivati niti se u javnosti pojaviti sa svojim imenom i prezimenom; a značilo je, barem za neke od nas, i repove kuloarskih zlih glasina o tomu kako se takvih »elemenata« treba kloniti. Ti repovi trajali su do početka 1990-ih, a u tragovima, iako smiješnima, imade ih i danas...

* Na koje se načine sve to još i danas manifestira?

– Oni drugi, poletni »poletovci«, tada su se, nakon kraha Juge, tek malko primirili, a onda krenuli, a taj njihov pohod traje do danas, osobito u Puli i Istri pod raznim krinkama; po medijima i blogovima zuje oni o svemu i svačemu kao nekakvi »demokrati«, »alternativci«, »kritička pera«, »žrtve«, a zapravo su bili i ostali pionirsko-omladinski režimski podmladak, danas doduše malko već ostario. Pazite, nježan sam u definicijama... No, smješkamo se, ako i to, jedni drugima pri slučajnim susretima i to je valjda znak velikodušne hrvatske demokracije, »pomirbe« na njihov način. Ma da krepaš od idile! S imenima mogu kad mi se prohtije, a i s dokazima. Nešto sam o tomu kontekstu objavio na nekoliko mjesta, malo opširnije u knjizi Oko Učke: hrvatskoistarske teme, a ponešto je od svega razvidno, prvo, u bibliografiji Istarskoga borca / Ibora, koju sam objavio i uredio unutar izdanja Istarskoga ogranka DHK iz Pule, a osobito u zadnjemu dijelu, u istoga nakladnika i urednika, knjige memoarske proze pokojne prof. dr. Ljubice Ivezić Odbljesci pamćenja (Pula, 2012.). Ta je gospođa, crvena krpa svojim progoniteljima nečiste savjesti sve do danas, intelektualka i naša omiljena Profesorica, kako smo je zvali, osnovala Književni klub i časopis Istarski borac u Puli, davne 1953. Da nije bilo nje i Zvane Črnje, današnja kulturna slika Pule i Istre, od polovice prošloga stoljeća naovamo, bila bi, barem s hrvatske točke gledišta, jadnija negoli što jest ili nešto sasvim drugo, a njihovi tragovi u drugima još uvijek smetaju istome miljeu, čak istim ljudima, kojima su smetali i prije toliko desetljeća.

Ti živahni »reptili« i dandanas se ježe na pojavu knjige prof. Ivezić ili neke druge inicijative, kao da u međuvremenu slika o njima nije postala »perkovićevski« jasna; čak u strahu koji im dolazi i doći će »na naplatu« pokušavaju još uvijek smiješno prijetiti. Pa neka izvole u javnost, jedva čekam, da se opet i zaključno ljudski suočimo. Moji tadašnji suborci i do danas prijatelji, i ja s njima, nismo umorni, ponosan sam na njih, ostali su isti, svoji, umjetnici, intelektualci, idealisti. E, takva vam je, zaključno, u mnogome nalik ondašnjoj, »slika mile Istre naše«, i Pule kao jedinoga grada s bitnim atributima urbsa u njoj, ostala do danas. Volio bih da me tko uvjerljivo demantira, jer kad nema sadržaja, mijenja se tek prigodna ambalaža. I da ne zaboravim, a mnoge ću zacijelo morati preskočiti: taj je isti Istarski borac dao imena hrvatske i drugih kultura, književnosti i znanosti, poput: Petra Krelje, Miroslava Bertoše, Milana Osmaka, Albina Crnoborija, Jelene Lužine, Valnee Delbianco, Boška Obradovića, Daniela Načinovića... i tolikih drugih. Sapienti sat. A što kulturna Hrvatska o svemu tome znade, i čime se i kako bave »središnji« domaći mediji? Nedavno smo o tomu govorili na Tribini DHK, no gdje su tada bili novinari koji toliko i danomice uzdižu tu svoju, danas nažalost agresivno sveprisutnu a zapravo efemernu, profesiju, sebi podižući žive spomenike?


Sinteza zavičajnog, nacionalnog i univerzalnog

* Časopis Nova Istra, koji ste pokrenuli 1996. godine, bio je ispunjenje snažne potrebe za kvalitetnim književnim periodikom u Puli i Istri, ali je u odnosu na prethodne istarske časopise Nova Istra krenula drugačijim, samosvojnim uređivačkim putem. Po čemu ste je to uspjeli učiniti različitom od drugih časopisa, ali i jednim od najvrsnijih hrvatskih književnih časopisa uopće?

– Ovaj periodik ide u niz hrvatskih časopisa koji u Puli izlaze od ranih 1950-ih, a kronologijskim slijedom bili su to, već spomenuti, Istarski borac – naposljetku u moje vrijeme Ibor, pa Istarski mozaik i Istra, te sada Nova Istra. Časopis Nova Istra, dakle, ulazi formalno u taj činjenični širi kontekst, no ne nasljeduje nijedan od spomenutih prethodnika. Pojavio se sredinom 1990-ih kao nasušna potreba, želja i zapravo glas jedne jake književne sredine i scene, najprije pulske pa istarske uopće, i to nakon godina i godina nakladničke suše, izazvane prestankom izlaženja časopisa Istra, kojemu sam kao mladac bio u uredništvu i uređivao pojedina tematska područja (poeziju, kritiku i dr.). Istra je književno i jezično šarolik i danas kulturno razmjerno razvijeni zapadnohrvatski kraj, a mogu slobodno reći, s Pulom kao kulturnim središtem, već je dugo književno relevantnija od Rijeke, primjerice.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da je početak 1990-ih vrijeme ugasnuća izvornoga Čakavskoga sabora, onoga njegova osnivača Zvane Črnje, te možda najvažnije hrvatske kulturne inicijative i sadržaja druge polovice 20. stoljeća, jednako kao i vrijeme obnove Matice hrvatske (koju je, među inima, davno bila osnovala, a onda ju je i sa suradnicima najprije u Puli nakon tzv. demokratskih promjena obnovila spomenuta prof. Ivezić). Usto, Nova Istra s vremenom je postala i prepoznatljiv »glas« Istarskoga ogranka DHK, koji smo osnovali 1990. Isprva sam se smjesta angažirao u pogledu najuže programske suradnje DHK, Matice hrvatske i Čakavskoga sabora, međutim nije baš išlo glatko i do danas, kako to već u nas biva, ta je suradnja tek povremena, površna i nedovoljna. A nema nas mnogo i svi smo u svemu i svugdje. O nekim bitnim smjernicama tada netom pokrenuta časopisa napisao sam ponešto u »programatskome« uvodniku uz njegov prvi svezak. Tih sam se temeljnih nakana nastojao držati do danas, nakon što sam objavio na stotine i stotine domaćih i stranih autora, ne samo književnika, dapače, nego i povjesničara, likovnih umjetnika, glazbenika, arhitekata, filozofa... Želio sam, a nadam se da nisam iznevjerio ishodišnu nakanu, pokušati osoviti časopis koji u svakome broju ugrubo uzevši sadrži ove krugove: lokalni/zavičajni, nacionalni, opći/univerzalni.

* To je, u svakom slučaju, zahtjevna koncepcija za jedan »regionalni« časopis...

– Naime, ja jednostavno ne bih znao raditi ništa što bi bio čisti kampanilizam, a niti, s druge strane, publikaciju planetarnih prepotentno ambicioznih ciljeva bez utemeljenja u onomu polazišnome, nacionalnome koliko i zavičajnom. Hrvati, zar ne, bar oni utemeljeniji u sebi, znaju što je centripetalna težnja, što je regija u odnosu na cjelinu, a da se pojmovi i sadržaji ne potiru, naprotiv. Bar mi u kulturi, ili iz kulture, to znademo, a o političarima ne bih... Siguran sam i u to da u svome časopisu do danas nisam iznevjerio prvotnu ideju o estetskome, svjetonazornom i generacijskom pluralizmu. A kako nitko nije prorok u svojemu selu, tako Nova Istra svih ovih godina bilježi i sklonost i nesklonost od »struktura« koje upravljaju ili manipuliraju novcem sviju nas poreznih obveznika. No i danas, pod ovim i ovakvim Ministarstvom kulture – a držim ga, blago rečeno, lošim i neuspješnim – opstajemo i opstat ćemo.

* Ali, Ministarstvo kulture RH ipak sufinancira Novu Istru...

– Da, no oni su nam bez ikakva objašnjenja tijekom 2013. uskratili trećinu sredstava za časopis i dali taj novac svojima, odbivši financirati ijednu od nekoliko novih knjiga u izdanju biblioteke Nove Istre, dakle Istarskoga ogranka DHK, zato što imaju svoje autore i miljenike svoga društva, čiji su članovi i beskrupulozno se koristeći tom činjenicom niječu vlastiti posvemašnji sukob interesa. A kamoli da bi itko od tih tzv. kulturnjaka u »sistemu«/poziciji i pomislio na ostavku! No, ponavljam, uspjeli smo opstati i nadživjet ćemo ih. Jamčim. A zašto? Pa neka si lijepo gospoda drugovi pogledaju tko je već desetak godina bez prekida jedini iz Hrvatske u sustavu pokreta Eurozine (www.eurozine.com), tko Novu Istru u časopisnoj Europi uvažava, svih ovih ljeta prije pristupanja Hrvatske ovakvoj Europskoj uniji, pa do dana današnjega.

* Jedan ste od pokretača važne i dugovječne književne manifestacije u Rovinju Dani Antuna Šoljana te također pokretač Pulskih dana eseja, u okviru kojih se dodjeljuje i cijenjena nagrada Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja. Zašto baš Šoljan i zašto baš esej? U istarskoj književnoj praksi možda je moglo biti i drugih poticaja, ali ste se Vi odlučili baš za ove...

– Ne znam kakvih je sve poticaja, još uvjerljivijih, moglo biti u tzv. istarskoj književnoj praksi. No, prvo, kada je Šoljan posrijedi, on je jaki znak hrvatske književne prisutnosti, bez obzira na nekadašnji jugoslavenski (čitaj: srbijanski) književni kontekst u »malome Beogradu«, kako su nekoć nazivali Rovinj. I bilo je najlogičnije da nekolicina što kolega i najbližih prijatelja, što poklonika djela Antuna Šoljana, te 1993. godine, na dan 3. prosinca, u rovinjskome Domu kulture i organizaciji negdašnjega Narodnog sveučilišta toga grada te Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, obilježi Šoljanov lik i djelo, jer je on među najsvestranijim hrvatskim piscima druge polovice 20. stoljeća.

U Rovinju je ovaj pisac dugo boravio i napisao neke od svojih najboljih knjiga. Tada su, tek koji mjesec nakon Šoljanove smrti, u Rovinju govorili: Ivan Kušan, Slavko Mihalić, Slobodan Novak, Milan Rakovac, Ante Stamać i moja neznatnost. A zasluga za činjenicu što su Šoljanovi dani postali i tradicionalni ide i tadašnjemu rovinjskom gradonačelniku Lidu Sošiću. Nikada poslije nije Rovinj na višoj i svečanijoj razini dočekivao hrvatske pisce koji su zborili, prvih godina, o Šoljanovu opusu, a zatim o svim bitnim pojavnostima hrvatske književne scene njegova vremena. Tako su već 1996., s proljeća, održani Prvi Šoljanovi dani, od početka zamišljeni kao multimedijalni program (književnost, film, kazalište, glazba...). Dapače, objavljena su i dva zbornika do sada. Prigoda da se vrati »stari sjaj« Šoljanovim danima u Rovinju već se nazire, s proljeća ove, 2014. godine, kada je središnja tema Dana – Antun Gustav Matoš, grandiozni Europejac hrvatske književnosti, a u povodu 100. obljetnice Gustlove smrti.

* Međutim, zašto ste odabrali baš esej kao stalnu temu pulskoga književnog festivala?

– Zašto esej? Ne samo zato što dotad, do 2003., nije u nas bilo programa na dostojnoj književno-teorijskoj razini posvećenog eseju kao jakome žanru i hrvatske i mnogih europskih književnosti. Nego i zato što sam Pulu jednostavno čitao – i kao Puljanin rodom i ljubavlju za taj danas nesretan, zapušten zahvaljujući posve nedorasloj lokalnoj politici, neuređen i posvema rubni a prekrasan grad – kao grad-esej. Uostalom, jednu smo temu na Pulskim danima eseja posvetili baš poimanju grada kao eseja. Dosad smo na toj priredbi esejistički obradili teme: »Identitet i globalizacija«, »Joyce u Puli / Grad kao esej«, »Kako čitam(o) Europu?«, »Ljubav i mržnja«, »Provincija«, »Autoritet«, »Manipulacija«, »Zvane Črnja«, »Dokolica«, »Politika i političari«, »Optimizam«, »Ogled o eseju« itd. Više od stotinu esejista iz petnaestak zemalja sudjelovalo je u pulskim esejističkim programima, predstavljeno je nekoliko desetaka knjiga, dva zbornika eseja i sl. Dapače, »kopirali« su nas u Makedoniji njihovi raniji sudionici u nas, i to vrlo sličnim programom, a nedavno je i u Zagrebu pokrenuta druga nagrada za najbolju esejističku knjigu, nakon toga što mi svoju dodjeljujemo još od 2007. godine. Dobro, ne smeta, neka cvjetaju cvjetovi!

Naposljetku, zašto se naša nagrada zove Zvane Črnja? Iz ovdašnje perspektive, istarske, pitanje je apsurdno, ali iz zagrebačke je logično i očekivano. Dakle, ako se nagrada već dodjeljuje u Istri, unutar jako (i kulturno) centralizirane Hrvatske, pa koje bi drugo ime mogla ponijeti ta nagrada?! Tko ne zna za Črnjine briljantne eseje, koji nisu samo zavičajni – naprotiv, nema mu pomoći, neka ih napokon pročita! To se, dakako, tiče onih čiji pogledi sežu ipak nešto dalje od gornjogradskih brežuljaka odakle se jedva nazire tek najbliže zagrebačko Prekosavlje.


Bez žanrovskih (i drugih) ograničenja

* Vaši diskurzivni tekstovi (književne kritike, ogledi, osvrti, studije i rasprave, književnopovijesni i publicistički tekstovi) s jedne su strane razasuti po Novoj Istri i drugim časopisima, a s druge strane ukoričeni u nekoliko respektabilnih knjiga. Primjerice, u pogovoru Vašoj dvosveščanoj knjizi Pristrani čitatelj, za koju ste dobili i nagradu Julije Benešić u Đakovu, Aldo Kliman kaže da je to knjiga »koja će vas, istina, i zavoditi, i razvoditi i odvoditi na razne strane: u čisti esej, u kulturnu i političku povijest i povijest književnosti, u pjesništvo – i vlastito, i drugih autora, u prozu, publicistiku, književnu kritiku, polemiku, i onda opet u suptilna esejistička promišljanja, oslobođena svega toga i neopterećena svime time...« Znači li to da ne marite odviše za žanrovska obilježja i granice? Čini se, ipak, da se u Vašim tekstovima vodi računa o prigodi, ciljanoj publici i metodologiji pa se dosta razlikuju kritički tekstovi »na prvu loptu« od ambicioznijih studija.

– Kao prvo, a govorim po sjećanju, malo sam vlastitih tekstova, osim u prvim godinama časopisa i kasnije tek s vremena na vrijeme, a koji bi kao pretendirali na neku recipijentsku »dugovječnost«, objavio u svojoj Novoj Istri. Ondje sam, naime, pretežito polemički reagirao na neke pojave trenutka. Drago mi je to što spominjete dvosveščana Pristrana čitatelja, jer ondje je na jednomu mjestu »sve«, bar do 7-8 godina unatrag, što je dotad valjalo pokazati širemu hrvatskom čitateljstvu, a tiče se mojih kritika, eseja, osvrta, poneke studije ili polemična pa i zahtjevnijeg publicističkog teksta. Žanrovske me granice ne sputavaju, ali naravski da svaki ozbiljan autor, u nekom trenutku svoga postupka kojime razvija dotični tekst, otprilike znade kojemu bi žanru, vrsti i slično mogao pripasti određeni napis. Lako je ili bar lakše s poezijom, pa i s pjesništvom u prozi. Međutim, kada pišete ogled, feljton, malo »preuzetniju«, pa i »lepršaviju« studiju koja ne robuje nekakvim »fusnotaškim« imperativima, kritiku ili što slično, tada zaista u procesu nastanka takva teksta, bez obzira na njegov krajnji oblik, uopće ne razmišljam o tomu kamo bi ga tko više ili manje teorijski upućen ili »štreberski« osviješten mogao smjestiti.

Dakle, baš nasuprot Vašoj krajnjoj ustvrdi u ovome pitanju, ne držim do »ciljane« publike dok pišem, iako svjestan, kako velite, određene prigode, pa bila ona reakcija otprve ili pak nekakvo naknadno promišljanje sa svrhom temeljitijega uvida o predmetu svoga trenutnog zanimanja. Možda tek kasnije, kad se stvar slegne, kada tekst malo odstoji, pa mu se eventualno vratim, što rijetko činim, dakle možda tek naknadno postajem svjestan kakvih žanrovskih razlučnica, bile one stroge ili fluidne. Nekoć, kada sam se često, pa i po narudžbi, znao oglašavati u dnevnome tisku, što bi odgovaralo Vašoj sintagmi »na prvu loptu«, bez obzira na svijest o tomu da je novinska vijest/kritika (kojih danas u dnevnome tisku gotovo da i nema!) već sutradan stara i nevažna, nezanimljiva činjenica, ipak sam i tada nastojao dati neki »krajnji« sud, ocjenu o predmetnome tekstu/sadržaju svoga interesa. Drago mi je da su mnoge moje davne novinske kritike, osobito kad sam upozoravao na nekoć mlade, dolazeće pisce, izdržale vremensku provjeru te su stoga mogle ući u spomenuto opsežno dvoknjižje.

* Osobno mi se Vašim magnum opusom čini knjiga Istarski pisci i obzori – Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom, objavljena 2012. godine i nagrađena nagradom Fran Galović u Koprivnici. Ta knjiga teorijski i književnopovijesno deskribira cijeli jedan istarski književni mikrokozmos koji, kako i sami pokazujete u knjizi, nije bio dovoljno poznat čak ni našim vodećim književnim povjesničarima. Kako ste, dakle, u toj knjizi odgovorili na vlastito, dakako, retoričko pitanje: Postoji li zapravo hrvatska istarska književnost, nekad i danas?

– Ne bih se bez rezerve složio s Vašom ustvrdom. Da, riječ je o novoj ili novijoj knjizi, pa onda još i nagrađenoj, što mi nije krivo, ali ne vidim se isključivo zavičajnim autorom, iako mi nije mrska činjenica da jasno pripadam i određenome hrvatskom zavičaju – »proturječnoj« i uvijek nekako »drukčijoj« Istri (bila to prirodna činjenica ili tek konstrukcija za dnevnopolitičke svrhe, što ona danas najčešće i jest). Naime, ne ohrabruje baš stanje, a sada tu Istra više nije bitna, kako su neke naše vrijednosti izvan »metropolskih« vidika nepoznate, kako se malo znamo – i sve takve nekakve »formule iznenađenja«, a da se ništa glede vrednovanja, upoznavanja i usvajanja tih vrijednosti ne čini, i to u zemlji koja ima duša koliko jedna prosječno velika europska metropola! Ma je li to slučajno? Pa dokle ćemo se još upoznavati/«upoznavati«, ili pak nikomu do toga nije stalo?!

No, kako bilo, u spomenutoj sam knjizi-studiji, jednim moguće monografskim prikazom, samo upozorio na neke književne, povijesne, estetske i meni blize činjenice koje se tiču moga zavičaja pod talijanskim fašizmom, dakle u vremenu otprije gotovo osamdeset i više godina, kada je sve hrvatsko/slavensko u Istri bilo zatrto, baš sve! Nije se smjelo govoriti ni pisati hvratski, mijenjali su ljudima imena i prezimena (moji su morali »postati« Biletta!, i na koncu emigrirali u tada hrvatski Petrovaradin); brisali su, preimenovali i nametali toponime, što i danas ponegdje čini lokalna vlast, iskesavali glagoljske spomenike, dakle uništavali ih, mijenjali čak imena i prezimena na nadgrobnim spomenicima, znači fašisti su preimenovali čak i pokojnike! To je bilo prvo, vrlo temeljito, etničko čišćenje u novijoj europskoj povijesti. Istra bijaše prvi poligon fašističkih metoda, i to se nikada ne smije smetnuti s uma. Nastojao sam knjigom pokazati i to kako se tadašnja hrvatska inteligencija, predvođena piscima, svećenicima, prosvjetarima, novinarima, čitavom plejadom vrlo poznatih (Balota. Črnja, Mihovilović, Ciliga, Gervais, Peruško i mnogi drugi) ljudi ponijela i cijelu hrvatsku priču – književnu, identitetsku u svakom smislu, nacionalnu, prenijela/izmjestila silom neprilika izvan Istre, mahom u Zagreb. Nije riječ samo o utilitarnim i angažiranim tekstovima određenih ljudi, nego i o takvima koji su izdržali izazove vremena i ostali trajna vrijednost hrvatske kulture i književnosti.

Dakle, ti su ljudi spasili hrvatstvo Istre u kulturnome pogledu, održali su kontinuitet naše pisane riječi za mlađe naraštaje, očuvali su znatnu hrvatsku književnost i kulturu toga poluotoka živom za buduće generacije. Riječ je o takozvanom prvome ili »crnom« egzodusu Istrana, kada je gotovo 100.000 istarskih Hrvata moralo prisilno napustiti domove i zavičaj! O tomu se danas malo znade, ponešto se piše, no svakako manje negoli o onomu susljednom, »crvenom« egzodusu pod nahrupom jugoslavenskog komunizma, kada nisu odlazili samo Talijani, iako većinom oni. To je, sveusvemu, jedna isprepletena priča, suvremena istarska tragika koja malo koga više zanima, o kojoj se, pogotovo ne o tragediji naših pod fašizmom, u školama uopće ne uči. Ukratko, objavio sam jednu totalno i izvorima potkrijepljenu antifašističku knjigu (za razliku od današnjega prevladavajućeg istarskog tzv. antifašističkog, a zapravo /novo/komunističkog šminkeraja), o hrvatskim sudbinama u najzapadnijemu hrvatskome nacionalnom prostoru i vremenu najvećih iskušenja i izazova. A kako povijest nije učiteljica života, takva se priča o »didoven ognjišću«, rekli bismo u Istri, danas može izvrnuto i posve manipulativno sa zlom namjerom čitati i kao »ognjištarstvo«. Samo da se potre identitet, ali neće to ići tako lako. Osim toga, »dugovao« sam takvu knjigu svojim pretcima, emigrantima najnesretnijih sudbina, raštrkanima diljem planeta. Istra onoga doba, i malko unatrag, u vrijeme rasapa Austro-Ugarske Monarhije, daleko je poticajnija tema od ove današnje, u kojoj od tada, od 1918. do danas, gotovo čitavo stoljeće vlada jednoumlje: fašističko, nacističko, jugokomunističko, te ovo današnje »demokratsko«, ideesovsko.

Moja knjiga Oko Učke na sličnom je tragu, pa i u Mojoj Puli ima dijelova polemičkih, makar i posredno, sukladnih temi o kojoj je upravo riječ. Ukratko, naravno da postoji istarska hrvatska književnost, pa neki naši najstariji književnopovijesni spomenici i najstarije hrvatske tiskane knjige potječu iz Istre! Dakle, mislim da sam Istarskim piscima i obzorima, usto posebice tematizirajući pojmove regionalizma i identiteta te dovodeći ih u relaciju suvremeno – tradicija i obratno, propitujući se neprestance i dakako s namjerom o mnogim problemima, jasno pokazao kako mi jesmo tko jesmo, što jesmo i što u književnoj povijesti za suvremenost imamo i donosimo mladim naraštajima. Ali, znate kako je? Neke se stvari tobože podrazumijevaju, a nije tako, treba ih primjerima i jasnim argumentima dokazati. I to sam pokušao. Vratit ću se Istri uskoro jednom književnopovijesnom sintezom, nadam se, pak ću neke rečene i nespomenute ustvrde potkrijepiti još širim kontekstom i novim argumentima.


Od hermetizma do tzv. stvarnosne poezije

* Vaša poezija je bila različito interpretirana, s oslonom na tendencije i stilove kao što su hermetizam, ekspresionizam, nadrealizam, egzistencijalizam, čak i dadaizam, ali i kao pjesništvo svojevrsnog palimpsestiranja raznih kulturnih i memorijskih slojeva s elementima tekstualizma. Ipak, prevladava dojam da u Vašim zbirkama pjesama od Zublje šutnje 1983. do izabranih pjesama Imam riječ (2006.) i Vatrene kugle i monolozi pod križem (2007.) prevladava gotovo isti senzibilitet (Milorad Stojević sretno ga je imenovao ktonijskim) koji se, u svojoj primarnoj tragičnosti, zatamnjenosti, misterioznosti, čak i funebralnosti, javlja u različitim poetskim izrazima – od pokraćena hermetizma, sažetog haikua, do izrazno razvedenijih elegija. Kakva su Vaša »unutarnja« iskustva toga pjesničkog razvoja?

– Ma vidite, dragi Šalat, zapaženi ste već pjesnik, pa dobro znadete što te neke kritičko-teorijske i ine, »čvrste« i/ili »fluidne« odrednice, pače definicije pjesniku uopće znače. Ništa. A kada smo, tko jest, u ulozi kritičara, e onda je to nešto posve drugo. No, pjesnika »u praksi« uopće ne moraju dirati, dakle niti me se tiču svi spomenuti i ini – izmi. Ovo s palimpsestom, to bih još i mogao uzeti u razmatranje, rečeno nekakvim administrativnim, hladnim rječnikom. Kolega i prijatelj Stojević, cijenjeni pjesnik, kojemu sam zahvalan na dosad najtemeljitijemu čitanju i tumačenju mojih pjesmica, lijepo je i, mislim, uvjerljivo u uvodnome tekstu mome pjesničkom izboru Imam riječ razložio sve što je trebalo, i tu se više nema što dodati. Nisam miljenik nekih arbitara (i »arbitara«), pače višedesetljetnih »komesara« hrvatskoga pjesništva kakvim ga oni vide u svojim izborima, antologijama (i »antologijama«), a neki me ipak hoće u taj korpus. Pa i sâm sam bio antologičar i znadem koliko je i kako taj posao nezahvalan i zahtjevan. Poštujem svačiji izbor, samo ako nije prepisivački, ako se slijepo ne oslanja na prethodnike, dakle ako je istraživački i nanovo čitateljski. Neki mlađi izbornici, naravno drskiji od starijih – jer odvažnost i drskost, ali s pokrićem, normalne su i očekivane značajke mladih i mladosti – uzimaju u obzir neke moje stihove, dakle ipak neopterećeno čitaju. Ne umišljam si ništa, samo moram i ovdje ponoviti da su na mene, u mladosti, daleko više utjecali jedan Trakl, Benn i drugi, čitava plejada njemačkih ili njemački govorećih pisaca, negoli sav talijanski hermetizam.

Čini mi se da s tim hermetizmom kada je moja malenkost posrijedi, a priznajem da ga u jednoj rečenici nisam kadar definirati, stvar stoji klimavo i labavo. Ne znam tko ga je prvi meni pridjenuo, no mislim da su prevagnule nekakve zemljopisne činjenice nad onima poetičkim, blizina talijanskoga prostora, kulturnoga kruga koji je i meni odavde gledajući i tu živeći blizak, ali doista sam Montalea, Ungarettija, Quasimoda – sve sama grandiozna imena – svojedobno čitao s daleko manjim žarom nego mnoge druge, ne samo talijanske i njemačke, već i hrvatske pjesnike koje volim i do kojih mi je kao čitatelju iznimno stalo do dana današnjega. To ne znači da kritika, kakva je bila i koliko je još uopće ima, ne zna svoj posao, naprotiv, ali mislim da je u ovomu slučaju više riječ o »otpriličnim« dojmovima negoli o stvarnome stanju stvari u mojim pjesničkim tekstovima. Uostalom, sve je objavljeno, podložno novim interpretacijama, u svakom slučaju provjerljivo...

Istodobno, o unutarnjima nekakvim svojim iskustvima vlastita pjesničkog razvoja, doista niti jesam niti imam volje i vremena razmišljati, a nekmoli kalkulirati. Najbliže finalu Vašega pitanja možda jest ustvrda da pisac, pjesnik, osjeća kako ga obuzima nova osjećajnost, kada o njoj stvarno jest riječ, te da joj autor odgovara nekakvim novim, drukčijim pristupom gradbi stiha. Dalje od toga, pišući a ne teoretizirajući, ne možemo, ili pak ne bismo smjeli, jer bi se tada asocijativni lanac novoga prekinuo i nastupila bi nekakva refleksija nad nečime nedovršenim, što već ide u red kalkulacije, intelektualne rekreacije, a tu onda svaka kreacija prestaje. Nastojim stalno istraživati, a kako je znano ne objavljujem baš prečesto, pa utoliko od sebe očekujem tek nekakav recepcijski minimum – a taj je da barem sama sebe ponekad i donekle ugodno iznenadim. Sve ostalo iznad je očekivanja unutar naših »metropolskih« klanovsko-koterijskih provincijalnih pričica.

* Je li se u Vašem pjesništvu s vremenom dogodila i neka znatnija korespondencija sa stvarnim referencijama, veće prianjanje riječī, i to poetski svjetotvornih, s izvanknjiževnim svijetom, fragmentarnim i teško uhvatljivim kakav već on jest? Ukratko, jesu li Vaše pjesme od početne hermetičnosti kasnije bivale značenjski »smjestivije«, prohodnije?

– Na tragu, ili u nastavku prethodna odgovora, ne niječući »hermetičnost« kao pojam, ali koju ipak odbijam kao bitnu ili jedinu, čak prevladavajuću odrednicu moje poetike, mogu najkraće reći kako mi se možda čini da sam unatrag desetak godina u pjesmama postao »pričljiviji«, smijem li reći razumljiviji/prohodniji, da se poslužim Vašim ponuđenim pojmovnikom. Osjećajnost je ostala sličnom, izražajna sredstva, ili kako to već teorija danas želi nazvati, također su slična, ali ne libim se stiha koji sve češće ide prema nekakvoj poeziji rečenice, čak proznije sintakse, ako tako smijem o svome radu govoriti; i to me raduje, osjećam da nešto drukčije nastaje, a opet sam ostao svoj: i u ljubavi kao temi, i smrti, i već spomenutoj funebralnosti, i kada tematiziram pejzaž ili pak personalizirani krajolik, pa i onaj unutarnji... Radim sada sve intenzivnije na novoj pjesničkoj knjizi i čini mi se kao da se svako malo raspišem preko svake mjere. Ali nije riječ o poemama, pa kad očistim jezgru smisla i izraza od natruha, kao kakav kipar što u kamenoj gromadi već »vidi« djelo, opet ostaje nešto otvorenije mogućem širemu čitateljskom krugu, u smislu: a, evo konačno i neke njegove »poruke«; iliti, a to je htio reći... Samo, »zamke« su čitatelju i tumaču i ovdje na svakom koraku, dakle ne bojim se da bih ikada mogao prijeći u »tabor stvarnosnih« koje, ni uz najbolju volju, ne mogu čitati ni u poeziji, ni u prozi, niti ih gledati na ekranu. Uostalom, što biste rekli ako ustvrdim da gotovo u svim mojim pjesmama, od mladenačkih naovamo, ima itekako »stvarn(os)ih referencija«?

* Putem časopisa Nova Istra, njezine biblioteke i Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, Vi se osobito zauzimate za mlađu književnu scenu u Istri. Koja se imena na toj sceni posebno izdvajaju, kakav je aktualni književni život u Istri?

– Književni bi Zagreb trebao više znati o aktualnom kulturnom i uopće književnom životu, ne samo u Istri, već u svim hrvatskim povijesnim pokrajinama (uostalom, ako uzmemo samo hrvatski Jadran, nabrojite u sebi deset najvećih naših prozaika i pjesnika, a da većina nije iz toga podneblja!). No, oni »gore«, a najprije neuvjerljivi i dosadni HTV sa svojim tzv. regionalnim i ostalim »provincijskim« dopisništvima, jer su i sami provincijalna televizija, imaju tek poneku kameru za lokalne župane, njihove tajnice i stranačke smiješne pojave, jer tako hoće – centrala! Kulturu mahom ne prate, barem ne u Istri, osim onu manifestativnu u službi promicanja lokalne politike. Dakle, službeni Zagreb ne zna ni što se do Save, a kamoli prijeko, događa, niti ga to zanima, te mi »izvanjci« trebamo stalno nešto tumačiti. Pa što rade te silne katedre i to znamenito Sveučilište, koje je i moje? O Ministarstvu kulture, poglavito ovome danas, ne treba više trošiti ni slova...

Dakle, u časopisu doista nastojim promicati sve mlado/mlađe i vrijedno, i knjigama u izdanju Istarskoga ogranka DHK (dosad ih je 65) i njihovim prilozima u Novoj Istri (dosad 70-ak brojeva). Objavio sam također 6-7 naslova u ediciji »Mlada Istra« koju kao urednik kanim nastaviti, ali ne samo s tekstovima autora istarskoga podneblja, jer nismo zatvoreni, nego šire, s mladim piscima iz drugih hrvatskih krajeva. Jedna je takva knjiga u pripremi. U netom sam objavljenu dvobroju Nove Istre (3-4/2013.) objavio izbor iz poezije pjesničke grupe »DIM« iz Pule, gdje prepoznajem 2-3 nadarena mlada autora/autorice, što je jako puno uzevši u obzir čitav naraštaj. Također i naš, Istarskoga ogranka DHK, program na otvorenom (u Zvonimirovu parku uokolo spomenika Marku Maruliću u Puli) iznjedrit će s vremenom poneko novo ime.

Sve u svemu, mladih autora ima, dolaze, javljaju se, nastupaju. Imaju daleko više prostora, tehnoloških mogućnosti, prilika pa i podrške, znali to ili ne, negoli mi negdašnji mladi pisci. Doduše, pismenost im, mnogima, nije jača strana, psovka im je premila, kad se nema što suvislije napisati, no ima njih s dobrim pjesničkim idejama, tako da nema straha za budućnost hrvatske pisane riječi u Istri. Naravno, u skladu s osjećajnošću, problemima i dvojbama naraštajâ koji sada postupno dolaze na javnu scenu. Uz opasku da su ovi mladi izrazom osjetno skloniji književnome, uvjetno štokavskom izričaju, negoli onomu dijalektalnom, tradicionalnije čakavskom. Uostalom, čitatelji sve ovo mogu smjesta provjeriti na web- i facebook stranicama Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika.


I hrvatska književnost – u raljama ideoloških podjela

* Kako vidite recentnu hrvatsku književnost? Je li ona, nakon snažnih razdvojenosti na domovinsku i iseljeničku, lijevu i desnu, postala imalo cjelovitija ili su i danas ideološke podjele, a s njima i različiti statusi u kulturnom i društvenom životu, postali još i veći?

– Ima u nas, dakako, dobre proze, i pjesništva, i drama, i eseja... No, »stvarnosno«, što se u nas od početka ovoga stoljeća većinom promaknulo u puko žargonsko, psovačko i uličarsko..., negatorsko spram tradicije, uz poneku iznimku, gotovo da je uništilo literaturu koja računa s kakvom-takvom estetskom razinom, i s dijakronijom i sa sinkronijom. Ma gdje su danas i ovdje ti »genijalci« dostojni jednoga Severa, Ivšića, Šoljana, Marinkovića, Šegedina, Kovača... da ne idem dalje!? A drugo, kao netko koga zanima književna povijest, osobito hrvatska, moram nažalost zaključiti da još ni izdaleka hrvatska književnost – prateći preglede, književne povijesti, panorame, antologije... – nema tretman cjelovitosti u glavama naših vodećih književnopovijesnih arbitara/«arbitara«; jer kritike, osim u tragovima one tzv. akademske, više i nemamo. Takve su nam i antologije/«antologije«. Naime, ideološke podjele, nimalo slučajno, ostale su do danas i, dapače, produbljuju se, što samo govori o tomu tko vlada iz pozadine i u kulturi, a to nema veze ni s kakvom »teorijom zavjere«, već s pukim interesima i materijalno-statusnim probitcima.

Nadalje, govori li nam što »tranzicija«, i ona duhovna, koliko je naša pisana riječ, bez obzira na to u kojemu se mediju/obliku javlja, posve podložna dnevnoj politici, interesnim skupinama koje ujedinjuje, rekoh, novac i društveno-javni status s tim u svezi, te poneki uspješan, ali i mnogi bijedni pokušaji plasiranja sebe sama izvan domaćih granica, i to po svaku cijenu. A kako se to radi? Gaženjem najprije tuđega (čitaj: posredno i svojega) dostojanstva i prekrajanjem povijesnih činjenica u tobože slobodnoj književnoj interpretaciji, pljuvanjem po vlastitome narodu i njegovoj tradiciji, jer tako očekuju neki europski centri moći, stvarni poslodavci nekih naših plaćenika pisaca-kolumnista, a što sve još uporno čine dva-tri vani sada afirmirana »pera«, doduše našijenaca rodom, i to unatrag dvadesetak i manje godina. I što su/smo tako polučili? Svaka smjena vlasti u nas miriše na osvetu, odmazdu i prevrat, gotovo revoluciju, stalno se dovode u pitanje neupitne estetske vrijednosti i dosezi naših najboljih autora. A mrtvi se braniti ne mogu. Nekolicina konformista, poneka nemoralna prišipetlja i novonadošli psovač uskoči u vlak u jednome smjeru, sve za jednokratnu uporabu. I to je sve.

* A kakva je, po Vašem mišljenju, recepcija hrvatske književnosti u Europi i svijetu?

– Pa, molim Vas, gdje smo to mi na književnu zemljovidu Europe i svijeta, i gdje se toliko blati sebe sama i svoje, kao u Hrvata, eda bismo se nas/njih nekolicina dodvorili – komu i s kakvim učinkom? Imamo jedva nekoliko autora kakve-takve inozemne recepcije, baulja se po nekakvim sajmovima i ondje čita samo vlastitoj publici. Znati pisati i ne znati se ponašati, dostojno i dostojanstveno, e to je i u književnu svijetu postao izvorni hrvatski recept/proizvod. Nema toga u drugih naroda i literatura, ili meni bar nije poznato. O imenima ne bih... Iseljenička pak literatura, nemalih vrijednosti, do danas nije dostatno uklopljena u cjelovit nacionalni korpus, a je li tomu baš slučajno tako? Nije, jer ideologija komunizma i jugonostalgije, te izmišljeni strah od »ustaša« iza svakog »kantuna«, to je specijalnost gojenaca jugokomunizma domaće književnopovijesne i nazovikritičke misli.

Naposljetku, žuti/ružičasti/krupnokapitalistički – ali s točno određenim ciljem i (ne)poznatim vlasnicima koji znaju što rade – tiskani i elektronički mediji, uza svesrdnu pomoć javne, a zapravo jadne tzv. Hrvatske televizije, koja u mnogočem nije ni sjena jedne TV Zagreb (prisjetimo se njezina nekadašnjeg dokumentarnog, dramskog, školskog, dječjeg... programa), sve su učinili da obezvrijede, ismiju i zapravo ukinu najprije pismenu i učenu, a onda i polemičku vrijednosno-kritičku misao te da kulturu odguraju što dalje s javne scene. Dapače, neka me se proglasi i nostalgičarem, ali tko pamti samo malo dulje, znade o čemu je riječ. Gospodari svoje sudbine nikada nismo znali biti, a najmanje smo to sada u tobože svojoj državi. Pogledajmo samo na što nam nalikuju mnoge tzv. nacionalne kulturne institucije: bruji šutnja i poltronizam iz njih i u njma...

I tko nam je sada za to kriv, kada bismo trebali biti tobože svoji na svome? Možda Beograd? Ma dajte! Jedna rubna EU državica od nekoliko milijuna duša, posve centralizirana, s tzv. metropolom koja je danas EU provincija, i s današnjom hrvatskom »provincijom« koja je bila civilizacija tada kad je pola Europe gacalo u blatu nepismenosti i inih pošasti... Država nam je u neredu, kultura još i gore. Kad vam vlastiti kolege u Zagrebu ne dolaze na predstavljanje knjiga o vašemu/njihovu hrvatskom zavičaju, zvao se on Istrom ili kako god, pa to je bolesno, u najmanju ruku samorazorno nezdravo stanje. Zaključno, mislim da se moramo pomiriti sa činjenicom kako je književnost danas, i u nas, skrajnje rubni medij, a usto u društvu koje nema viziju niti ikakav uvjerljiv budućnosni projekt, te nam se dnevno serviraju endehazijsko-partizanske pričice, čak smo i Domovinski rat uspjeli obazvrijediti. Dakle, na kojim smo sada temeljima i što u svemu može, kakva smisla ima i čemu uopće književna riječ danas i ovdje? Nije ovo samo retoričko pitanje.

* Nedavno ste, nakon dvadeset godina članstva, objavili istupanje iz Hrvatskoga centra PEN-a, ali niste naveli i razloge za taj čin. Zašto ste to učinili?

– Ne, nisam samo objavio, ja sam i istupio. I da, dosad nisam želio komentirati svoju odluku. Evo vam, dakle, ekskluziva, jer sada ću i to otvoreno reći... Bio sam članom te dragovoljne udruge dvadeset godina, što je točno, i to neaktivan član. Možda baš i ne bez razloga. Primilo me u članstvo bez ikakve molbe, ako dobro pamtim, jedno ranije vodstvo, no ne znam više ni na čiju preporuku, ako je preporuke uopće bilo, što mi je tada, mladcu, bila čak i čast. Međutim, mislim da se tijekom godina, uz neke dobre strane djelovanja i javne reakcije koje sam osobno podržavao, sve ako ne i javno, jer me se nikada nije ni za što pitalo, često znalo dogoditi da vodstvo te udruge jednostavno bez konzultiranja članstva donosi neke svoje zaključke i javno nastupa uime svojih članova. Nagomilalo se toga, što baš ne bi bilo u redu ni demokratski, zar ne? I inače su mnogima u nas puna usta demokracije, najčešće kad je i ako je po »njihovoj« ili »našoj«, uglavnom nečijoj mjeri, u ovoj uzduž i poprijeko, nimalo slučajno, posve podijeljenoj zemljici.

Dakle, ni u kakvim podjelama, pa tako ni na javnoj kulturnoj sceni, ja nikada nisam sudjelovao, dapače, a kamoli da bih sada poticao još i nove. Ako nije po »našem.«njihovu«, odmah se razotkrivaju/razotkrivamo, sve postaje crno ili bijelo, odnosno crveno, a ja na to ne pristajem! Razlozi su takvu stanju mahom političke naravi, jer tko financira taj... Toliko o tzv. nezavisnoj sceni, tzv. nevladinim organizacijama i sličnome na svim razinama. Tako i ta udruga, Hrvatski centar PEN-a, radi osobito sada, pod aktualnim vodstvom. Opredijeljeno, vrlo, i isključivo. Nije važno kako, nego zašto uopće tako, posve predvidljivo na toj nekoj svojoj »izabranoj« strani? Na bilo kakvo svrstavanje ne mogu niti želim pristati. Mislim da se uopće ne snalaze u društvenim previranjima i politički su jednostrano angažirani, što se izravno kosi s Međunarodnom poveljom PEN-a, osobito s točkom 4. te povelje, gdje stoji i nešto o »voljnome suzdržavanju«, dapače arbitriranju itd. Sve u svemu, u mojim godinama i nakon nekih iskustava, više mi ne trebaju suvišni životopisni podatci u radnoj biografiji, iako cijenim mnoge kolege koji su ondje članovi i, dapače, u samome vodstvu te udruge.

© Matica hrvatska 2001-2013.