Dajte Žižekovom sinu hrvatsko državljanstvo

Nedavno mi je prijatelj koji već nekoliko desetljeća živi u Italiji poslao zanimljivu karikaturu. Klinac pita oca koji upravo čita novine: „Tata, razmišljam o karijeri u organiziranom kriminalu“, na što će otac: „U vladinu ili privatnom sektoru?“

 

Ta me priča podsjeća na anegdotu koju mi je jednom ispričao Slavoj Žižek. Kada su se on i sin vratili s izleta iz Singapura, te nove meke kapitalizma, sin ga je upitao: „Tata, koliko ima milijardera na svijetu?“, na što će otac: „Pa oko 1000.“ Sin ga je potom upitao: „A koliko je njih iz Slovenije?“ Naravno, poenta je jasna: Ono što je Žižekov desetogodišnji sin htio reći jest da Slovenija nije nikakav faktor u makroekonomskim gibanjima svijeta, a usput valjda i objasniti svom ocu da budućnost ne leži u strukama poput filozofije, već isključivo na polju ekonomije.

Kada bi u nekom hipotetskom scenariju nekakav hrvatski sin pitao oca zašto u Hrvatskoj nema nijednog milijardera, odgovor bi mogao glasiti: „Pa zato što ima previše milijunaša.“ I, doista, pogledamo li samo novinske naslove, upravo je začuđujuća količina novca koja se svakodnevno prebacuje iz privatnih ruku u javne, i obrnuto.

Da je korupcija odista postala stvarnost, potvrđuje i natječaj za kratku priču o korupciji koji je u suradnji s jednom našom velikom izdavačkom kućom prošli tjedan raspisao Transparency International Hrvatska u sklopu projekta „Knjigom po korupciji“. Osim desetak naših najpoznatijih prozaista, pozvani su i autori koji dosad nisu bili objavljivani. Knjiga bi trebala izići u prosincu, a svrha je projekta „senzibilizirati javnost za problem korupcije“.

E sad, svaki prosječni građanin Hrvatske postavit će automatski sljedeće pitanje: Kako nas se uopće još može senzibilizirati po pitanju korupcije kad je korupcija ono što već godinu dana prati svaki korak naše svakodnevice? Devedesetih godina označitelj „stvarnosna proza“ provirivao je iz svakog kutka i popunjavao svaku rupu, i to toliko da je na kraju počeo označavati sve i ništa. Općenito govoreći, bila je to proza koja je opisivala tranzicijsku svakodnevicu.

Međutim, danas se postavlja ključno pitanje: Čemu pokušaj literarne rekonstrukcije ili predočivanja društvene svakodnevice kad je stvarnost postala stvarnija od same stvarnosti? Upravo je jedan od vodećih predstavnika tzv. „stvarnosne proze“ Vlado Bulić ovih dana ustvrdio da Šeherezada nije ni do koljena trenutačnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj. Na primjeru Sanadera, Bulić kaže da je postavljen temelj za ono što gledatelji sapunica najviše vole – transformaciju lika koji je prije 20 epizoda bio najveći negativac u gotovo pa u pozitivca kojeg izdaju dojučerašnji prijatelji.

Putovanje u srce hrvatskog sna, kako glasi naslov Bulićeva romana, danas više ne ide kroz drogu i birtije zaobilazno do suočavanja s „istinom“ tranzicije, već ide direktno kroz najviše instancije državnog vrha ne kako bismo se na kraju suočili s njima, već sa samima sobom. Pokušaj „stvarnosne“ literarizacije korupcije danas, baš kao iz poznate priče o Ahileju i kornjači, kaska za stvarnošću i teško da će je više dostići. Ako i uspije, glavni protagonisti sapunice već će odslužiti kazne i uživati u zarađenim milijunima.

Odgovor na pitanje gdje započeti organizirani kriminal, u vladinu ili privatnom sektoru, trebao bi glasiti upravo žižekovski: „Da!“ Vlada i privatni sektor kod nas već odavno nisu alternative, već dvije strane jedne te iste kovanice. Korupcija se rađa iz njihove složene (a ponekad i vrlo jednostavne) međuigre. Kod nas se vlada ponaša kao privatni biznis, a privatni biznis je nerijetko moćniji od vlade. Žižekovu bi sinu, ako se doista kani upustiti u biznis, valjalo savjetovati da ne gleda u daleki Singapur, već da se iz Slovenije naprosto preseli u susjednu mu Hrvatsku.

Preneseno sa bloga Večernjeg lista