Majka svog zla je... cinizam

 Wall Street: Novac nikad ne spava, Oliver Stone, 2010.

 

Dvadeset godina nakon što je izjavio da je pohlepa dobra, jedan od najpoznatijih filmskih brokera vratio se da bi pokazao kako izgleda „kapitalizam s ljudskim licem“  

 

 

Gordon Gekko se vratio. Malo je filmskih junaka čiji se povratak toliko iščekivao i najavljivao. Terminator. Superman. Batman. Alien. Ima ih još par. U svakom slučaju, malo je filmskih citata koji su okoštali i postali toliko sveprisutni i svakodnevni poput „Pohlepa je dobra“. Čak je australski premijer kao komentar na financijsku krizu 2008. u svom govoru pod naslovom „Djeca Gordona Gekka“ izjavio da je „možda došlo vrijeme da priznamo da nismo naučili potpunu lekciju ideologije da je pohlepa dobra. Danas čistimo nered Gekkove djece 21. stoljeća“.

I sam Michael Douglas u nedavnom intervjuu za Süddeutsche Zeitung na vlastitom primjeru pokazat će da je Gekko postao stvarniji od filma, da se, ajmo to tako reći, oteo kontroli: „Ne mogu vam uopće reći koliko se to puta dogodilo. Sjedim u nekom restoranu, želim upravo platiti, a iza mene stoji broker ili neki hedgefond-menadžer, tapša mi po ramenu i kaže: Hvala, čovječe, zbog vas sam na Wall Streetu. Tada uvijek poželim reći, hej, ali on je bio zlikovac – no u međuvremenu znam da to nema nikakvog smisla“. Kako je, dakle, Gordon Gekko postao pozitivac?

 

„Pohlepa je legalna“

 

Tamo, kasnih osamdesetih, točnije 1987. kada je izašao prvi Wall Street, Gordon Gekko je beskompromisan menadžer koji se nije susprezao od uništavanja čitave jedne aviokompanije samo zato jer može. Zato jer je to dio igre. Zato jer diže adrenalin. A usput i bankovni račun. Pa ipak, Gekko je na kraju, zahvaljujući svom mladom protežeu završio u zatvoru.

Sada, 20-ak godina kasnije, Gekko je ponovo na slobodi. No Gekko nije glup. Po izlasku iz zatvora napisao je knjigu pod nazivom Je li pohlepa dobra?, koja očekivano ubrzo postaje bestseler. Gekko se pojavljuje na televiziji i diljem zemlje drži predavanja i potpisuje primjerke štiva koje upravo u doba financijske krize postane traženije no ikad prije. Na jednom od predavanja, gdje uz „običnu“ publiku ipak prevladavaju zadivljeni mladi menadžeri i brokeri, Gekko će izjaviti ključnu rečenicu novoga Wall Streeta: „Netko me podsjetio da bih prije bio rekao da je pohlepa dobra, no sada je pohlepa legalna“.

I premda se čini da naš antijunak time revalorizira svoj nekadašnji credo i usput baca rukavicu u lice spekulativnog kapitalizma, stvari su, dakako, ponešto zamršenije. Tek što je izrekao da je pohlepa postala legalna, Gekko se neće toliko usmjeriti na porijeklo problema, koliko ponoviti ono što su i vodeće banke ponavljale kad je izbila kriza u SAD-u: „Zbog pohlepe moj barmen ima tri kuće koje si ne može priuštiti. On nema gotovine. Zbog pohlepe vaši roditelji imaju kuću od 200,000 dolara, a za extra 50,000 kupuju plazma televizore, mobitele, kompjutore i SUV-ove, a zašto ne i drugu kuću? Kupovina kuća u Americi samo raste“. Krivi smo, dakle, mi – potrošači.

No, kao što smo već rekli, Gekko nije glup. Pa će dodati: „Istina je da smo svi dio toga, banke, potrošači, oni troše svoj novac i sve ide u krug… Majka svog zla je spekulacija. Ona je sistematska, zloćudna i globalna, poput raka. To je bolest i moramo se boriti protiv nje“. Ali taman kada bismo rado pomislili da se prvoborac nekadašnjeg sistema uspravio protiv istog tog sistema, i da će poput pravog antijunaka koji poznaje pravila igra poremetiti ta pravila igre i donijeti dugo očekivani lijek za tu bolest, Gekko na kraju postavlja retoričko pitanje koje bi vjerojatno postavio svatko iz publike da ih on sam nije preduhitrio: „Kako se možemo boriti protiv te bolesti?“. Odgovor glasi: „Tri riječi: KUPITE MOJU KNJIGU“. Naravno, morat ćemo dočekat kraj filma kako bismo vidjeli koje je njegovo rješenje.

 

Kako postati Captain America

 

No prije spoilera valja nam pogled najprije ukratko baciti na radnju. U publici se tijekom predavanja nalazi i Jacob „Jake“ Moore koji radi za jednu od najvećih investicijskih banaka na Wall Streetu. I on je, dakako, oduševljen govorom i povratkom Gordona Gekka. Jake, naime, nije jedan od onih jupijevskih zlih brokera kojemu je samo do bonusa, već investicije želi usmjeri u alternativne izvore energije i to ni manje ni više nego fuziju. Kada od svog šefa ipak dobije bonus od nekih milijun i po dolara on će to kao svaki „pošten“ čovjek iskoristiti da kupi (doduše, skup) prsten svojoj budućoj ženi i (još skuplju) kuću.

No izbila je financijska kriza. Investicijska banka baš i ne talasa, štoviše, država ne daje zajam, a Jakeov starovječni šef poput japanskog samuraja odluči skončati „poštenom“ smrću, samo što ne poduzima harakiri već se na njujorški način, nakon što je na kiosku kupio (i usput izreklamirao) Lay's čips, baca pod metro. Jake je osupnut i odluči poduzeti osvetu. Naime, rival njegova šefa je spriječio državu da spasi banku, pa je logično da se Jake infiltrira u neprijateljske redove.

I tu se opet vraća Gordon Gekko. Koga drugog uzeti za svog mentora nego starog iskusnog lisca koji u rukavu ima apsolutno sve trikove? Koga drugog nego oca svoje buduće žene? Gekko i kćerka, naravno, nisu u dobrim odnosima, pa Jake i on sklapaju svojevrsni razmjenski posao (koji će se kasnije pokazati kao „ugovor s đavlom“): Gekko će pomagati svom budućem zetu, a ovaj će zauzvrat dati sve od sebe da se otac i kćerka ponovo zbliže. Što se neće pokazati nimalo lakim.

Ukratko, Jake malo pomalo uspijeva zamrsiti planove svom rivalu, a Gekko se nakon par debakla ipak iznova zbližava sa kćerkom. No, kao i uvijek, postoji trik. Vrag, tj. novac nikad ne spava. Ubrzo saznajemo da je snalažljivi Gekko neposredno pred zatvor u sigurnu švicarsku banku položio stotinu milijuna dolara koje može preuzeti njegova kćerka. Ona pak na to, smatrajući da je otac uništio cijelu obitelj i njen život, iz principa nije ni pomislila. Ali sada kada je tu Jake, koji je uvjerava da bi podizanjem tog novca i ulaganjem u istraživanje fuzije postala ni manje ni više nego novi Captain America, na horizontu se smiješi ne samo buduća obiteljska sreća, već i napredak za čitavo čovječanstvo.

 

Preskočiti ako ne želite spoiler!

 

Pokazuje se, međutim, da nije tako lako prebaciti pare u Ameriku, jer bi Jakeova nevjenčana supruga mogla završiti u zatvoru zbog utaje poreza, pa uskače – a tko drugi nego – otac koji će to učiniti zahvaljujući svojim starim kontaktima. Par dana kasnije, novci nisu sjeli na račun budućih mladenaca, Gekko je ispraznio svoj luksuzni stan i sada je u Londonu gdje se opet bacio u biznis. Njegova kćerka je odlučila zauvijek odustati i od vlastitog oca i od budućeg muža koji se pokazao kao njegova blijeda i naivna kopija. Potpuno devastiran i očajan Jake ga ipak nekako pronalazi i odlučuje se na posljednju tobože moralnu a patetičnu gestu – donosi mu ultrazvuk njegova nerođenog unuka. Da je mladi broker išta naučio od prvog Wall Streeta već bi unaprijed znao koliko je taj potez promašen. Gekko, unatoč kratkom oklijevanju, ne mari puno. Dapače, onih stotinu milijuna dolara je toliko pametno uložio da je uspio namaknuti milijardu.

I evo najavljenog spoilera: Jake pomaže svojoj nesuđenoj supruzi noseći neke stvari s ulice u njen stan. Taman kada se rastaju u to bane Gekko koji kaže da je anonimno uplatio sto milijuna dolara na račun za istraživanje fuzije. Ispričava se i pita može li postati djed, Jake poljubi svoju sada ponovo suđenu buduću suprugu, a godinu dana kasnije oni slave sinov prvi rođendan, na kojem je prisutan i djed. Happy end. A Gekko je napokon postao pozitivac. Ili ipak ne?

Ne treba nam doktorat iz happiness studies kako bismo uvidjeli tko je tu najviše profitirao. Samo je jedan pobjednik Wall Streeta, a to je uvijek Gekko. Ne samo da je na kraju filma ponovo postao ono što je oduvijek htio i trebao biti, milijarder, nego je pritom dobio i nešto što čak i u brokerskim krugovima – naravno, onda kada su pare već na računu pa treba smiriti savjest – kotira više od bilo kakvog novčanog bonusa, a to je moralni bonus: Gekko je konačno postao djed, pomirio se s kćerkom i osigurao nasljedstvo. Način na koji je to postigao ne može se okarakterizirati nikako drugačije nego kao – cinizam.

Čak nam ni osnove matematike nisu potrebne kako bismo providjeli Gekkovu računicu. Najprije je uzeo 100 milijuna dolara od kćerke, ubacio ih u more spekulacije u kojem savršeno dobro pliva čak i kada je najveća oluja poput financijske krize, a potom je, naravno nakon što je zgrnuo bogatstvo, vratio tih 100 milijuna dolara ne bi li oprao nečistu savjest i pritom još postao i filantrop koji ulaganjem u istraživanje fuzije doprinosi razvoju alternativnih izvora energije. (Cinik bi dodao: pa zašto mu se kćerka onda uopće buni, na kraju je sve ionako ispalo baš onako kako je trebalo osim što će joj otac usput imat osiguranu penziju.)

 

Kapitalistički realizam

 

Ako se prisjetimo da je Oliver Stone bio taj koji je usred financijske krize rekao da je najbolje da država ne intervenira, pa da banke propadnu i da se tako možda omogući stvaranje nekog boljeg sustava, onda je ovaj kraj teško ne iščitati kao prvoklasnu ironiju. Nastavak Wall Streeta jasno pokazuje u kojem se smjeru razvio spekulativni kapitalizam. Milijuni su se pretvorili u milijarde. Dodano je par nula na kraj. Banke su se i same bacile u spekulacije i dok je nekad barem postojala razlika između investicijskog sektora i kreditnog sektora, sada su kreditne i investicijske banke jedno te isto. I dok je s jedne strane spekulacija savršeno virtualna (milijuni se pretvaraju u milijarde nerijetko na osnovi glasina i vjerovanja u vrijednost nekih dionica), ono što imamo više nije samo spekulativni kapitalizam nego kapitalistički realizam. Jer zašto inače „pošteni“ starovječni menadžer gricka Lay's čips prije nego što se baci pod metro, a Gekko za večerom naručuje Heineken?  

Čak i ako nemate kompulzivno-opsesivni poremećaj ili borbu protiv kapitalizma ne shvaćate toliko (ne)ozbiljno da idete brojati sve brendove koji se pojavljuju u nekom filmu, nemoguće je oduprijeti se tom iskušenju. Wall Street 2 nas je u dva sata bombardirao s 40 različitih reklama: Ducati, Nintendo, Ferrai, CNBC, Bulgari, Barton Perreira Halston, Lay's, NY1, Belstaff, Shun Lee, Vacheron Constantin, Bed Bath and Beyond, NY Daily News, Apple, Red Bull, The Bowery Hotel, Heineken, DELL, LG, Arai, Degree, Gucci, Johnnie Walker, Forbes, Perrier, Bloomberg, CNN, Borders, Blackberry, Dow Jones, Toyota, Jack Daniels, Dunkin' Donuts, Ferragamo, Voltz, The New York Post, Arai, Qdoba, itd.

I tu se najbolje ostvaruje naziv drugog nastavka brokerskog manifesta: Novac doista nikad ne spava. Ono čemu nas je Gordon Gekko poučio ovaj put jest da smo stupili u doba kapitalističkog realizma u kojem možda više nema kritike kapitalizma bez implicitne ili eksplicitne, nesvjesne ili svjesne, hotimične ili nehotimične, reklame kapitalizma. Capitalism is here to stay. Ili kako je to nezaboravno rekao Fredric Jameson, „lakše je zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma“. U samo dvadesetak godina, koliko je prošlo od prvog Wall Streeta do drugog, kapitalizam se iz divljeg spekulativnog kaosa u kojem vladaju brokeri isključivo željni profita uspio pretvoriti u sustav u kojem najgori likovi imaju trunku ljudskog dostojanstva i daruju milijarde. Gekka nije izmislio Oliver Stone, nego Bill Gates. Majka svog zla više nije spekulacija. Majka svog zla je cinizam.

Uzmite recimo Wired. Ako ste tijekom financijske krize 2008. kontinuirano imali priliku pratiti tiskano izdanje tog popularnog časopisa za novu tehno-elitu, onda je ste zasigurno teško mogli preskočiti brojne reklame za automobilsku industriju. Ne, nije tu glavni heroj bio SUV ili veliki američki polukamionet. To je ipak svijet prvoga Wall Streeta. Sada su glavni vjesnici novoga doba automobili koji se pogone alternativnim izvorima energije. I ne samo da se u Wiredu reklamiraju automobilski giganti kao što su Ford, Toyota ili Jaguar. Ne, to nije dovoljno, kao „zelene“ reklamiraju se čak i aviokompanije. Pa čak i „zeleni“ gadgeti. I to je svijet u kojem Gordon Gekko veoma dobro pliva. Zašto? Zato jer je priča manje-više ostala ista, samo su se promijenile okolnosti a time i vokabular. Nemojte stoga da vas zavara poput cigle ogromna stara Motorola koja po izlasku iz zatvora dočeka našeg brokerskog antijunaka. To nije znak da su se vremena nepovratno promijenila. Upravo suprotno. Sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto.

 

 

Soundtrack: David Byrne & Brian Eno, „Strange Overtones“