Facebook ili - imaju li u Bosni ceste?

Bosna… nemaju ceste, ali imaju Facebook, tako glasi jedna od rečenica iz „Društvene mreže“ zbog koje su po bosanskim forumima, očekivano, već započele i diskusije o najnovijem uratku Davida Finchera. Dugo se neki film nije toliko iščekivao, a sada je konačno došao i na hrvatska platna. Ako po strani ostavimo moguće stručne rasprave, filmološke kritike ili osobne dojmove, „Društvena mreža“ je uspjela prikazati podrijetlo ideje kojom se danas koristi čak 500 milijuna ljudi.

 

Prvo, Mark Zuckerberg želio se osvetiti bivšoj curi. Drugo, na tu je ideju došao jer je htio pripadati elitnim klubovima pa je to bila svojevrsna kompenzacija. I treće, on je uvidio koji je najvažniji poriv karakterističan za sve ljude: razmnožavanje. Spojite to zajedno i dobit ćete Facebook.

Već od samog početka taj je mladi genijalac prezentiran kao čovjek od krvi i mesa: baš kao i većina ljudi, i on podliježe niskim porivima poput osvete, želi biti priznat u društvu i imati djevojku. Međutim, naizgled paradoksalno, upravo ta humanizacija 26-godišnjaka, najmlađeg milijardera koji je nedavno proglašen i najutjecajnijom osobom na svijetu, unosi moment određene mistifikacije.

Čak će i Andrew Keen, autor knjige Kult amatera i žestoki kritičar weba 2.0, reći da je Fincher zapravo napravio uslugu Zuckerbergu jer je od njega stvorio mnogo simpatičniji lik nego što je u stvarnosti. Štoviše, mogli bismo reći da je pretvoren u antijunaka koji po svemu nalikuje jednom drugom filmskom genijalcu koji se ovih dana ponovno vratio u kina. Riječ je, dakako, o Gordonu Gekku iz Wall Streeta, podlom brokeru koji će iskoristiti sva raspoloživa sredstva za bogaćenje. Baš poput njega, i osnivač Facebooka krade tuđe ideje i laže, a sve kako bi sam zgrnuo milijarde te onda, na kraju, kao i Gekko, podario čovječanstvu mrvicu tog svog bogatstva u obliku društvene mreže.

Nisu li upravo mladi lavovi tehnološke revolucije u fantazmatskom univerzumu kolektivne svijesti ono što su prije dvadesetak godina bili brokeri i menadžeri? Ako Wall Street počiva na postulatu da je „pohlepa dobra“, odnosno legalna, kao što dodaje Gekko u nastavku filma, onda nam „Društvena mreža“ razotkriva da je Zuckerberg također uspio iskoristiti ono najgore – osvetu bivšoj djevojci i sklonost napretku u društvu po svaku cijenu – kako bi usput kreirao i nešto relativno dobro.

Ako je Fincherov film što pokazao, onda je to da u srži Facebooka stoji upravo ono što evolucijski psiholog Geoffrey Miller naziva „pokazateljima sposobnosti“. Ukratko, njegova je teza da se čak i ljudski um razvio kao sredstvo za razmnožavanje, a ako je primijenimo na web 2.0, ne moramo biti Andrew Keen kako bismo shvatili da svi novi društveni servisi zapravo služe svojevrsnom reklamiranju ili samopromociji čija je svrha, dodao bi vjerojatno sam Zuckerberg, da se na kraju pronađe adekvatan partner: na Twitteru možete u svakom trenu svim svojim poznanicima slati vlastite misli, na Last.fm možete prezentirati svoj glazbeni ukus, Flickr će pokazat vaš fotografski dar, Delicious stranice koje posjećujete, a Linkedin članke koje čitate.

Facebook dolazi kao kruna svih tih servisa jer sve to ujedinjuje i pruža jedinstvenu platformu za kreaciju vlastitog identiteta, a onda sukladno tome, ovisno o potrebi, i njegovu „prodaju“. Drugim riječima, ono što je „Društvena mreža“ pokazala, i zato je ipak riječ o poučnom filmu, jest da Facebook osim društveno korisnih stvari poput umrežavanja i povezivanja ujedno do krajnjih granica dovodi komodifikaciju ljudskih odnosa.

Ako je „Wall Street“ hollywoodski primjer špekulacijskog ili financijskog kapitalizma, onda je „Društvena mreža“ savršena ilustracija komunikativnog kapitalizma. Bosna, naravno, ima ceste, ali zašto bi to vlasnicima, pa čak i korisnicima Facebooka, uopće više bilo bitno?

*preneseno sa bloga Iskosa, Večernji list