Svijet će se definitivno promijeniti. Ravnoteža međunarodnih odnosa već je sada ozbiljno narušena. No valja odoljeti iskušenju da se najnovija otkrića WikiLeaksa proglase svjetsko-povijesnim događajem kao što su to brzopleto učinili gotovo svi svjetski mediji.

 

Budimo realni, većinu stvari već smo odavno znali: da Jadranka Kosor nema dovoljno iskustva u vanjskoj politici, da joj nedostaju snažne političke veze u europskoj politici i da ne govori strane jezike, da Sanader ima sadržajniji „background“, da je Stipe Mesić uoči parlamentarnih izbora 2007. bio rastrgan između Sanadera i Milanovića, ili da Ljubo Jurčić kao kandidat za premijera zbog nedostatka karizme i sadržaja nije imao puno šanse. Nismo morali čekati Amerikance da bismo sve to saznali. Ali narcisoidna opsjednutost slikom koju o nama ima Drugi ipak je uzrokovala fascinaciju stvarima koje ionako već znamo.

Jednako tako, nije se morao pojaviti WikiLeaks da bismo otkrili da SAD Iran smatra „fašističkom državom“, a Rusiju „mafijaškom državom“, da Sarkozy ima tendenciju „autoritativnog načina vladanja“, da je Angela Merkel „teflon političarka“ koja se unatoč upornosti boji rizika, da Netanyahu nikad „ne izvršava svoja obećanja“, da je Dmitrij Medvedev samo marioneta u Putinovim rukama, „Robin koji prati moćnog Batmana“, da je Berlusconi ljubitelj solarija i lijepih žena te da Gadafija na sva putovanja slijedi „vrlo senzualna plavuša“, njegova medicinska sestra iz Ukrajine.

Demistifikacija američke vanjske politike u tom je smislu ujedno i mistifikacija politike kao takve jer sada ispada da su odnosi političara važniji od sistemskih odnosa, bili oni geopolitički ili ekonomski. WikiLeaks je, barem u prvom naletu, dok ne dođe do temeljite analize materijala, svjetsku političku scenu tako pretvorio u trač rubriku koja kao da je ispala iz žutog tiska. Ipak, za očekivati je da će određena otkrića doista poremetiti diplomatske odnose mnogih zemalja, kao i da bi neke informacije mogle prouzrokovati niz kontraefekta. Recimo, WikiLeaks je objavom tajnih podataka, umjesto da je potkopa, zapravo išao na ruku težnjama američke vanjske politike, barem kada je riječ o huškanju na rat s Iranom objavom podataka da su Saudijci tražili napad.

I sigurno je da će sve to odigrati bitnu ulogu u daljnjoj preraspodjeli odnosa moći u svijetu, posebice na bliskom i daljem Istoku. Nije stoga čudo da je Interpol izdao tjeralicu za Julianom Assangeom, niti da je jedan američki kongresnik rekao da bi WikiLeaks trebalo proglasiti međunarodnom terorističkom organizacijom, ili da je tradicionalno agresivna Sarah Palin izjavila da je Assange „antiamerički operativac s krvi na svojim rukama“. Međutim, kada se ovaj događaj uspoređuje sa značenjem 11. rujna, onda se, osim fetišizma informacija, ujedno upada u zamku pridavanja prevelikog značenja banalnostima.

Problem zapravo nisu toliko informacije koje su tajne, veći je problem što se s informacijama koje su potpuno transparentne i svima dostupne najčešće ne čini apsolutno ništa. Primjerice, Noam Chomsky, koji je početkom 70-ih pomogao u objavljivanju povjerljivih Pentagon Papers (o ulozi SAD-a u Vijetnamskom ratu) i tako bio WikiLeaks prije WikiLeaksa, u svojih je stotinjak knjiga temeljito demistificirao američku vanjsku politiku, i to bez izleta u diskurs trača i žutila.

Problem je, dakle, da trenutačne informacije ne otkrivaju nikakvu duboku „istinu“, već samo naglašavaju ono što smo manje-više znali. Da bi se svijet radikalnije promijenio, valja sačekati informacije o američkim bankama koje je Julian Assange nedavno najavio. Umjesto zabavljanja nadimcima svjetskih vođa i njihovim seksualnim preferencijama, ono što je potrebno jest sistemska kritika.

*(Večernji list)