Balkanski ljekar

Piše: Gazmend Čitaku

O knjizi doktora Alana Rossa, „Liječiti i biti liječen na Balkanu“ (Plima, 2010.)

Alan Ross.Ovo je ime u fotografskom svijetu, gdje i ja volim sebe smjestiti, vrlo značajno. Riječ je o  velikom fotografu i bliskom saradniku Ansela Adamsa. Međutim, danas smo se ovdje okupili zbog drugog Alana Rossa, ništa manje značajnog, velikog na polju humanizma i zdravstva.

Naš (Our) Alan Ross, (iako on voli da kaže da je ničiji, mi Balkanci volimo da prisvajamo sve što je dobro), je liječnik, pedijatar, koji se dobro osjeća na Balkanu, dobro poznaje južnoslovenski jezik, ili kako on kaže, citiram:

Kakogod da je bilo ime jezika, svim sagovornicima sam, zbog mog šuškanja u govoru, zvučao kao drug Tito!  

Knjiga koju večeras predstavljamo je umjetničko oblikovanje onoga što je gospodin Ross zapazio i doživio na našim prostorima. On namjerno počinje svoju priču Bronksom, gdje nije nimalo lako živjeti a kamo li raditi kao liječnik. On tamo susreće ljude svih nacija, čak i naše Balkance s kojima uspostavlja kontakte a tokom rada na našim prostorima sreće rodbinu i poznanike svojih pacijenata iz Sjedinjenih država. Alan poznaje svaki pedalj naše bivse Juge, danas šeta Knez Mihajlovom ulicom, sjutra pije vodu na Ali pašinim izvorima, prekosjutra ide do Foče da pronađe grob oca svog poznanika, a uveče se vraća na prištinsko šetalištu da bi popio jedno ”bućkuriš-piće” koje se zove BOZA.

Tokom svog rada na ovim prostorima, a tome je već 20 godina, dr Ross se stalno angažuje da uspostavi saradnju između ljudi raznih nacija i vjera. On vjeruje i hoće da uvjeri sve da ljudi sa ovih prostora mogu i trebaju opet živjeti u miru i toleranciji. On za primjer navodi sebe kao unuka Jevreja i svoju drugaricu Poljakinju. Oni su zajednički pješačili do škole, a njihove majke su bile ponosne zbog njihovog drugarstva. Ona danas je udata za protestanta a on oženjen Portorikankom.

Iako je radio sa mnogim oštroumnim i dobrim ljekarima, često se neugodno osjećao tokom svoga rada ovdje. Nelagodnost bi mu izazvalo to što bi se pacijenti instiktivno okrenuli prema čovjeku sa sijedom kosom, Amerikancu, kako bi dobili savjet. A sa ponosom spominje slučaj šestogodišnje djevojke koja je bolovala od corea minora, simptoma reumatske groznice koju su ovdašnji liječnici dobro poznavali, bolje rečeno svi su je poznavali osim njega, a zbog čerga se malecka liječila kao kraljica.

Izdavačka kuća PLIMA iz Ulcinja odlučila je da prevede i objavi Rossovu knjigu. Kako Jovan Nikolaidis kaže, Alan Ross je napisao lijepu, korisnu i neobičnu knjigu, dokument o događajima na Balkanu kojima je unazad dvadeset godina bio svjedok, pažljivi posmatrač, najzad i tumač.

Na kraju zavrsavam sa Rossovom porukom upućenom nama svima:

Treba raditi na tome da zajedništvo i prožimanja što više postanu sastavni dio novog života. Poštovati raz­like, ali još više afirmisati njihove sličnosti. Jer, svi smo ljudi.