Zagrljaji, zdravice. Simptom

Urnebesna i snajperski precizna definicija kaže da je nacija grupa ljudi koji dijele

  • zajedničke laži o prošlosti
  • zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama

zajedničke iluzije o budućnosti.

Ovu sam definiciju nedavno koristio da bih objasnio razliku između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Da vidimo kako ona funkcioniše na primjeru Bosne i Hercegovine, njena tri konstitutivna naroda i nepostojeće, bosanske nacije.

Srbi, Hrvati i Bošnjaci ipak imaju mnogo više zajedničkog nego što to njihove političke elite žele priznati. Recimo, b) iz naše definicije: zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama. Bošnjaci i Hrvati dijele (barem) netrpeljivost prema Srbima, Srbi i Hrvati (barem) netrpeljivost prema Bošnjacima, a Srbi i Bošnjaci (barem) netrpeljivost prema Hrvatima. Dijele, djelimično, i d), iluziju o ulasku u EU, čime se ima stići do sretnog kraja istorije, tamo gdje nema korupcije a tržište cvjeta hiljadama cvjetova demokratije i ljudskih prava.  Doduše, ne dijele i predstavu o tome u sastavu koje države će ući u EU: Hrvatske, Srbije ili BiH.  Čovjek bi mogao pomisliti da je ključni razlog nepostojanja bosanske nacije nepostojanje zajedničke laži o prošlosti. Naravno, to što nema zajedničke laži, nipošto ne znači da današnjom Bosnom i Hercegovinom vlada istina. Naprotiv: tri naroda, tri laži, jedna država.

Znam da su sada svima usta puna istine, i tako će biti još čitavi koji dan, dok se ne zaboravi WikiLeaks, ali usudio bih se i ovom prigodom podsjetiti na neusporediv značaj koji laž ima za konstituisanje nacije i države. 

Vrijeme je da preciziramo: ono što ovdje zovemo laži zapravo je ideološka istina. Istina do koje se došlo konsenzusom elitâ, istina na kojoj se temelji politički projekt: napad na tu istinu po pravilu se tumači kao napad na taj politički projekt. Takva je istina postojala za vrijeme komunizma, da bi se sa komunizmom i raspala – čim partija-Država više nije imala snage braniti svoju istinu. Državna istina o »vjekovnim težnjama za ujedinjenjem južnoslovenskih naroda koje su ostavarene u NOB-u«  tada su se ukazale kao vjekovne mržnje;  »slavna pobjeda nad fašizmom« kao povratak potisnutog fašizma; netrpeljivost naših nacija prema drugim nacijama (Švabe, Šiptari...) ukazala se kao međusobna netrpeljivost naših nacija a iluzija o »zajedničkoj socijalističkoj budućnosti« zamijenjena je iluzijom o samostalnim, separatnim kapitalističkim budućnostima u Evropi kojoj smo, ovo zvuči poznato, »vjekovima težili«? Simptomi koji su se javljali najprije izvan, u emigraciji, potom na marginama, u »disidentskim salonima«, vremenom su se počeli javljati u središtu poretka: Ranković, Hrvatsko proljeće, Milošević... budite slobodni da dopunite listu.

Vrijedi ipak napomenuti kako niti jedna od naših novih istina nije istinitija od istina komunističke Jugoslavije - što ne bi trebao biti povod za patetične izlive nostalgije, nego za kreativnu zabrinutost. Slomu istine partije-Države smo svjedočili: nema razloga da mislimo da će raspad istine ideologije pomirenja i evropskih integracija svake od novostvorenih nacionalnih tržišta-Država biti manje stravičan. Takođe: to ne znači da ne treba ući u EU. Znači, međutim, da treba razgrnuti smetove ideologije i razumjeti kamo smo to i zašto krenuli: ulazak u EU ne samo da neće riješiti sve naše probleme, nego će donijeti i nove. Na EU se ovdje, uostalom, gleda na staratelja u čije ruke jedva čekamo predati vlastitu sudbinu, budući da smo se složili da sami o sebi nismo u stanju voditi računa.

I iznad svega: što da se radi ako se pokaže da su ljudi poput Samir Amina, koji tvrdi da će se EU raspasti u narednih pet godina, a euro propasti još i prije,  bili u pravu? Izgleda nemoguće, ali ko je 1980. smatrao da je moguće da se raspadne Jugoslavija? Ima li ijedna od ex-Yu zemalja bilo kakav plan za taj slučaj?

Istina nije pitanje nacionalnog, društvenog ili bilo kakvog drugog konsenzusa. Naprotiv: tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina: tamo se istina definiše kao ono oko čega smo se složili da je istina. Još od Freuda i, još ranije, Marxa, znamo da istinu o jednom poretku treba tražiti u »patološkim« iskliznućima, na marginama: u omaškama u zvaničnom jeziku, snovima o zabranjenom, ekonomskim i društvenim krizama. Potisnuti jugoslovenski nacionalizmi i emigracija govorili su nam o jugoslovenskom sistemu više od onoga što smo bili spremni da čujemo. Borba protiv te emigracije, ma kako uspješna bila, zapravo je značila poraz: bilo je to liječenje simptoma. Uzrok nije bio u emigraciji, nego u samom sistemu.

Jugoslovensko klanje bilo je istina o Jugoslaviji. Do nje, istine, nemoguće je doći kompromisnim objedinjenjem partikularnih volja i interesa, na čemu se bazira naša potraga za zajedničkom istinom na kojoj ćemo graditi novu zajedničku budućnost.

Proces uspostave nove ideološke istine tako je pun laži da one slabijeg stomaka a boljeg pamćenja tjera na povraćanje. Svejedno, nova, konsenzualna istina biće, ipak, uspostavljena. Njeni tribuni  iz toga će izvući nemalu korist, odmah. Posljedice raspada istine naših tržišta-Država trpićemo svi, kasnije. Kapitalo-parlamentarizam, kako parlamentarnu demoktratiju naziva Alain Badiou, ravnodušan je prema istini: ono što se od nas zahtijeva nije istina, nego dogovor, saradnja i vladavina prava. Otud parlamentarne demokratije Zapada i WikiLeaks tretiraju kao pravni problem, ističući kako je to što je prekršeno pravo važnije od toga što je iznesena istina... Jer je pitanje istine i njene (re)prezentacije pravno uređeno: jer je pravo u tim državama starije od istine.

O  odnosu pravne države i istine Badiou u »Mračnom raspadu« piše: »Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom... Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu. Filozofski gledano, one su, ako tako možemo reći, relativističke i skeptičke države, ne zbog slučaja ili ideologije, već samosvojno, od onda od kada je njihova suština pravno pravilo. To je upravo i razlog zašto se te države dobrovoljno predstavljaju kao manje loše prije nego najbolje.  Manje loše u svakom slučaju znači da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro«.    

Zato jer je tako, moguća je ovakva Bosna, koju je stvorio Zapad, Bosna koja pravno postoji, ali nije uređena na načelima »Istine ili Dobra«.  Bosna je lapsus u brižno sročenom, na engleski prevedenom slavljeničkom govoru. Bosna je simptom nove regionalne istine pomirenja i eurointegracija. Dok se regionalni predsjednici sastaju, grle i izmjenjuju izraze ljubavi, valja reći kako je podijeljena, trajno disfunkcionalna Bosna u kojoj nepravda smrdi do neba, istina našeg novog regionalnog projekta.

Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog  projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam.  Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a »vjekovne težnje« za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?

*Preneseno sa zurnal.info