Otpad

Volim miris deponije u zoru.

To izgovoriti na obali mora, dok dim, nošen toplim istočnim vjetrom, izvodi piruete nad uvalom. Izgovoriti to nakon što su letjelice gluposti kao mjere svih stvari, javašluka kao životne filozofije i bezočnosti kao društvene konvencije, na tle ispustile svoj smrdljivi teret, onako kako su helikopteri  američke vojske bombardovali vijetnamsko selo u Kopolinoj Apokalipsi: sada. Izgovoriti to nakon napada letjelica koje ne stižu sa Vagnerom, nego sa zavijanjem balkanskih venera.

 

Srećko Horvat je nedavno putovao Afrikom. Bio je zapanjen količinom smeća koju je tamo zatekao. Mislim o tome dok u pet ujutro stojim na balkonu i udišem gusti dim koji stiže sa deponije. Oko mene diše treći svijet.

 Neko je, gad, imbecil, retard, magarac, skot, neko kome treba dodijeliti Nobelovu nagradu za idiotizam, dao da se deponija napravi na obali mora, zapadno od grada, tako da maestral, zapadni vjetar koji duva od aprila do polovine oktobra, svaki božiji dan nad ljude nadnosi dim smeća koje gori. Ako se od uvale Valdanos, koju dim deponije prekrije kao najnježniji veo, kroz koji se diskretno nazire ljepota maslinjaka koji se penje uz brjegove, pa ta tajnovitost predio čini još privlačnijim, ako se od uvale Valdanos, dakle, plovilom zaputite ka Kručama, gdje je vilu napravio Roman Abramovič, naići ćete na deponiju koju zapljuskuju talasi. Deponija, Face a la Mer. Ako to nije turistička atrakcija, šta jeste? Kako to da se niko od nadležnih nije dosjetio da bi tu deponiju trebalo, kako se kaže, turistički valorizovati? Pa autobuse sa turistima dovoditi tamo, da snimaju jedinstven prizor: kako snažne mašine brundaju dok iskusni vozači sjetnog pogleda prikovanog za retrovizor u kojem se ogleda horizont, vozači čiji je posao na rubu metafizičkog iskustva, recituju Je suis hanté. L'Azur! L'Azur! L'Azur! L'Azur!, dok istovaraju smeće koje se kotrlja i nestaje u moru koje šušti i pjenom vri. Crna Gora je lijepa zemlja, pisao je Marko Vešović, ali je teško zagađena ljudima. Vaistinu: tako lijepa, da čak i sa njenih deponija puca pogled na more.     

Na balkonu sam, jer ne mogu čitati, ne mogu pisati: nema struje. Kao i juče. Kao i sutra. Onda će uključiti struju, ali će nestati vode, koja ljeti ionako nema u slavinama, iako grad leži na vodi, iako ljudi ovdje zbog silne vode na kojoj žive šepaju, asfaltom vuku udove, izmučeni svim oblicima reumatskih tegoba. Ko još može reći razliku između loše uprave i loše sudbine, kada se i na jedno i na drugo uzalud žališ, kada se i jedno i drugo čine neminovnim, kada se tvoj pravednički bijes smiješno razbija i o jedno i o drugo, rasipa u tisuću komada, onako kako se boce šampanjca rasipaju kada udare o pramac broda koji će uskoro biti svečano porinut, rasipa se bijes i sa njim se rasipaš i ti, dok se svi oko tebe smiju i aplaudiraju, razmjenjujući čestitke za dobro obavljen posao. 

Nesrećni stanovnici gradova u kojima nikada ne nestaje struja umru a da ne spoznaju ljepotu blještavih zvijezda na noćnom nebu... Drugačije je, nekako ljepše i autentičnije ovdje, pod sjajem ružičastih zvijezda, kako bi rekao Šako Polumenta. Teško je pobrojati sva preimućstva života u raspalim gradovima raspalih država.

Tamo gdje se deponije prave na mjestima sa najljepšim pogledom na more, na mjestima sa kojih će kancerogena izmaglica najbrže dospijeti do pluća stanovništva kojem neće pasti na pamet da se buni zbog toga što se godinama dime kao pršut, stoički podnoseći miris spaljene gume u nozdrvama, jer zna da tako miriše sudbina, stanovništva koje vlastiti jezik, za koji mudro drže kako ga je bolje držati za zubima, cuclaju kao dražeje sa ukusom plamtećih govana - tamo u proljetnu zoru miriše otpad. Tamo pepeo tiho pada kroz svemir i pokriva behar, bešumno pepeo leluja kroz ništa nad ničim, da bi se zaustavio na laticama bademovog i narandžinog cvijeta, što se tek otvorio u baštama nikog.