Subverzivne prakse

Dok su u Zagrebu, na konferenciji „Dekolonizacija“, organizovanoj u sklopu Subversive Film Festivala, najumnije glave današnje ljevice diskutovale o tome što da se radi, samo nekoliko stotina kilometara dalje, u Sarajevu, ljevica je doživjela još jedan težak poraz. Pokušaj Emira Suljagića, ministra obrazovanja u kantonalnoj Vladi, da makar okrzne svemoć vjersko-naciolane-kapital-oligarhije, završio je porazom: Suljagić je, nakon što je postalo jasno da u odluci da vjeronauka u BiH školama ne ulazi u prosjek ocjena, nema podršku vlastite, nominalno lijeve partije (SDP BiH), podnio ostavku.

 

To je bio poučni, ali nakon svih već pretrpljenih poraza ipak sadistički primjer razlike između visoke teorije i prakse. Jer dok je iz inspirativnih, na trenutke i spektakularnih predavanja Žižeka, Amina, Negrija, Baumana, Harveya, Eagletona, Spivak, čovjek mogao zaključiti kako vrijeme ljevice tek dolazi, mučenje i poniženja na terenu su se nastavila.

Jačina združenog napada koji je Islamska zajednica BiH izvela na Suljagića bila je, prosto, demonstracija sile, jasna opomena što bi se desilo nekome ko bi se, recimo, usudio predložiti uklanjanje vjeronauka iz škola. A što bi tek bilo ako bi se neko usudio istinski i radikalno zasjeći u odnos monopolskog kapitala i vjerskih institucija – u BiH, ili u bilo kojoj od ex-YU država, svejedno? Napokon, što su vjerske institucije, ako ne i same monopolski kapitalisti: pri čemu je zajednički resurs na čiju eksploataciju oni čuvaju monopol ni manje ni više nego sam Bog, sa pratećom Istinom. Njihova je društvena, ekonomska, ako zatreba i vojna moć, otud ogromna, a vjerske su je zajednice više nego voljne preventivno demonstrirati.

Ali joj se, barem ponekad, može stati u kraj. U Crnoj Gori je, recimo, Amfilohije Radović preko svojih sljedbenika („mještani su se samoorganizovali“) pokušao nelegalno izgraditi crkvu na Svetom Stefanu. Vlada je najprije donijela odluku o rušenju, a potom se uplašila vlastite odluke, te je pokušala ne-sprovesti, tako što je sa Srpskom pravoslavnom crkvom ušla u pregovore koji su trebali rezultirati „kompromisom“: odustajanjem od rušenja. SDP Crne Gore je povukao ministre iz Vlade i zaprijetio da će, u slučaju da nelegalna gradnja ne bude srušena, „ići do kraja“ – na rušenje vlade i nove izbore, dakle. Na koncu, vlada je sprovela svoju odluku.  I u BiH i u Crnoj Gori, potez vjerskih zajednica imao je isti cilj: pokazati njihovu moć i, ujedno, kako je to formulisao Nerzuk Ćurak, nemoć Republike.

SFF je, hoću reći, eksces, bljesak nade u sveopštem sivilu, i u toliko je ono što Srećko Horvat sa ekipom radi u Zagrebu veća dragocjenost. Gosti festivala jedva da su mogli povjerovati kako je publika brojna i mlada. Zbog toga je doći na SFF postala stvar prestiža za hard-to-get zvijezde intelektualne scene. Što će reći da je Zagreb, time i, sviđalo se to kome ili ne, bivša Jugoslavija, masnim crvenim slovima upisan na mapu, kako su to sami organizatori formulisali, „nove emancipacijske borbe“. Horvat je od SFF-a uspio stvoriti Exit za one koji čitaju, globalno relevantan događaj o čiji golemi značaj u ovom trenutku uopšte ne možemo procijeniti.

Na festivalu je održan i radno-javni sastanak Svjetskog foruma za alternative. Uvjerljivo najgore izlaganje na Forumu imao sam ja: zapravo sam usred govora prestao govoriti. Ja sam vam, da prostite, malo reakcionaran, i u trenutku sam razumio da bi bilo poštenije i pametnije da samo slušam. WFA nije zajebancija, stvar vode ljudi velikog iskustva, koji ne kupuju ništa što zapadne demokratije prodaju: ni Obamu, ni borbu za ljudska prava, ni anti-korupcijske inicijative, ni samu parlamentarnu demokratiju. Na svom predavanju Samir Amin je rekao: Irak nije bombardovan zato što je imao oružje za masovno uništenje, nego zato što nije imao to oružje. Ta rečenica jasno iscrtava odnos WFA prema kapitalističkoj ideološkoj maski.

Istinska zvijezda festivala ponovo je bio Slavoj Žižek, kojem je na predavanje došlo još više ljudi nego prošle godine, tako da bi organizatori za sljedeću trebali razmisliti o zakupu Maksimira. Njegovo predavanje bilo je, kao i uvijek, briljantno, poučno i zabavno. Gdje je Žižek, tu je i speed, pa se tako i pospani doručak u hotelu Astoria pretvorio u neprekidni niz njegovih retoričkih bravura i uvod u saremeni kineski film, da bi sve završilo tako što je Žižek  tri prestravljene kineske komunističke aktivistkinje ispitivao o posljednjoj stvari o kojoj žele govoriti: Maovim seksualnim fetišima.

Na koncu svog predavanja u Kinu Europa, Žižek je sutrašnju debatu o značenju Magreba najavio riječima: biće krvi.

I bilo je. Na prošlogodišnjoj debati bilo je jasno da se Žižek i Amin o mnogo čemu s poštovanjem ne slažu. Ove godine se neslaganje pretvorilo u žestoku razmjenu udaraca koja je, nakon što je Žižek ismijao Aminov koncept delinkinga, završila tako što mu je Amin okrenuo leđa pa se u nastavku debate obraćao Harveyu i Baumanu. Žižek je, naravno, nastavio raspravu, i sa Aminom, i sa Mamdouh Habashijem, učesnikom egipatskih demonstracija. Ključ rasprave bio je u sljedećem: da li su zbivanja u Egiptu bila trijumf ljevice, ili su otvorila mogućnost za taj trijumf? Ovo drugo, složili su se učesnici. Tada je Žižek rekao kako tamo gdje postoji potencijal za trijumf ljevice, postoji i potencijal za katastrofu. I u Njemačkoj je tridesetih godina postojao snažan antikapitalistički potencijal, rekao je, i što smo dobili: Hitlera. Stoga treba biti oprezan i aktivan, ne samozadovoljan, upozorio je Žižek. Drugi važan segment rasprave bio je: ko je neprijatelj? Amin je insistirao na tome da su neprijatelji emancipacijskih pokreta američki imperijalizam, izraelska politika i monopolski kapitalizam, odbivši da na listu uvrsti i Kinu. Žižek je pak insistirao na tome da je takav Aminov stav sve samo ne kompleksna teorija, i insistirao na tome da se globalni tokovi više ne mogu tumačiti bez razumijevanja moćnog i štetnog uticaja Kine.

Budući da sam, kako sam u aktu drugarske samokritike već priznao, reakcionaran, nije mi padalo na pamet iz Zagreba se kući vraćati autobusom, pa sam u petak uhvatio posljednji avion za Podgoricu, zbog čega sam propustio predavanja Terry Eagletona i Gayatri Spivak.

Na koncu, pitanje glasi: šta smo ove godine naučili od Subversivea, a sta od slučaja Suljagić? Šta od trijumfalne teorije, šta od katastrofe u praksi? Možemo li se složiti barem oko toga da su i političari i kler i javni intelektualci dio vladajuće klase, da su i jedni i drugi i treći dio sistema kojim upravlja istinska moć,  ekonomska elita, da niti jedan dio vladajuće klase bez borbe neće predati ono na čemu počiva njegova moć, te da je slučaj Suljagić pokazao kako moć klera, između ostalog, leži u njihovoj sposobnosti da za svoje interese mobilišu mase, po pravilu spremne da proliju krv u borbi protiv vlastitih interesa, da moć političara leži u odsustvu skrupula i ideala (koji ih imaju, ti su ranjivi), da se neuspjeh javnih intelektualaca jasno očituje u činjenici da javnost u 21. vijeku slijedi kler, dok se neuspjeh ljevice očituje u tome da nema tog emancipacijskog projekta niti ideje iz repertoara sloboda- jednakost-bratstvo za koji može mobilisati makar dio populacije koju je Islamska zajednica mobilisala protiv Suljagića a u odbranu svoje moći? Ako jednom ovdje odnos snaga bude drugačiji, ako se stvari ipak okrenu, biće to, između ostalog, i zato što je potencijal za promjenu uočen, okupljen i mišljen na SFF-u.