Kraj Prirode

 Velike ekološke katastrofe 2010. uklapaju se u drevni kosmološki model, u kojem je univerzum sačinjen od osnovnih elemenata: VAZDUHA, vulkanski oblaci sa Islanda blokiraju vazdušni saobraćaj širom Evrope;  ZEMLJE, klizišta i zemljotresi u Kini; VATRE, koja je Moskvu učinila gotovo nemogućom za život; VODE, cunami u Indoneziji, poplave zbog kojih su morali iseliti milioni ljudi u Pakistanu.

Takav povratak tradicionalnoj mudrosti, međutim, ne nudi istinit uvid u misterije divlje ćudi naše Majke Prirode. To je, zapravo, tek sredstvo utjehe koje nam omogućava da izbjegnemo pitanje koje svi želimo postaviti: ima li u planu prirode za 2011. još sličnih događaja?

 

U našoj raščaranoj, post-religioznoj, ultra-tehnološkoj eri, katastrofe ne mogu više biti smisleno tumačene kao dio dio prirodnog ciklusa ili božanskog gnjeva. Ekološke katastrofe – koje zahvaljujući tehnologiji možemo pratiti kontinuirano i izbliza – postaju besmisleni upadi slijepog, destruktivnog bijesa. Kao da prisustvujemo kraju prirode.

Danas očekujemo da naučni eksperti znaju sve. Ali oni ne znaju i tu leži problem. Nauka je sebe transformisala u specijalizovano znanje, nudeći inkonzistentna i konfliktna takozvana »ekspertska mišljenja«. Ali, iako naučno-tehnološku civilizaciju krivimo za mnoge od naših problema, bez te iste nauke ne možemo sanirati štetu – samo naučnici, konačno, mogu »vidjeti« ozonsku rupu. Ili, kako kaže stih iz Wagnerovog »Persifala«, »ranu može izliječiti samo koplje koje ju je nanijelo«. Nema povratka pre-naučnoj holističkoj mudrosti, svijetu Zemlje, Vode, Vazduha i Vatre.

Iako nam nauka može pomoći, ona ne može obaviti čitav posao.  Umjesto da od nauke očekujemo da naš svijet spasi od kraja, trebamo pogledati sebe i naučiti da zamislimo i stvorimo novi svijet. Barem za nas na Zapadu, teško je prihvatiti položaj pasivnog posmatrača koji mora sjedjeti i gledati dok se naše sudbine objavljuju.

Uđite u perverzno zadovoljstvo preuranjenog mučeništva: »Uvrijedili smo Majku Prirodu, sada dobijamo što smo zaslužili!«. Varljivo je ohrabrujuće biti spreman da preuzmeš krivicu za prijetnje našem okolišu. Ako smo krivi, tada sve zavisi od nas: možemo se spasiti  tako što ćemo promijeniti svoje živote. Pomamno i opsesivno recikliramo stari papir, kupujemo organsku hranu – štagod, samo da budemo sigurni da činimo nešto, da dajemo doprinos.

Ali, baš kao i antropomorfni univerzum, magično stvoren da bude ugodan čovjeku, i takozvana prirodna ravnoteža, koju čovječanstvo brutalno uništava u svojoj oholosti je – mit. Katastrofe su dio istorije prirode. Činjenica da je pepeo nastao skromnom erupcijom vulkana na Islandu prizemljio većinu aviona u Evropi je nužno podsjećanje da mi, ljudi, sa svojom golemom moći nad prirodom, nismo drugo nego još jedna vrsta na Zemlji, od čijih elemenata i njihove delikatne ravnoteže zavisimo.

Šta nam, onda, budućnost donosi? Jedna je stvar jasna: trebali bismo se prilagoditi na daleko više nomadski način života. Postepene ili nagle promjene našeg okruženja, na koje nauka može samo upozoriti, mogu izazvati nečuvene društvene i kulturne promjene. Pretpostavimo da nova erupcija vulkana mjesto učini nemogućim za stanovanje: gdje bi njegovi stanovnici pronašli dom? U prošlosti, velike migracije stanovništva bile su spontani procesi, puni patnje i gubitka civilizacije. Danas, kada je oružje za masovno uništenje dostupno ne samo državama, nego i lokalnim grupama, čovječanstvo jednostavno ne može sebi dozvoliti spontanu razmjenu populacije.

To znači da se moraju pronaći nove forme globalne saradnje, koje neće zavisiti od tržišta ili diplomatskih pregovora.

Nemoguće i moguće se simultano rasprskavaju u eksces. U carstvu lične slobode i naučne tehnologije, nemoguće je sve više i više moguće. Izgledna je mogućnost povećanja naših fizičkih i psihičkih sposobnosti; manipulisanje našim biološkim karakteristikama preko intervencija na genomu; ostvarenje tehno-gnostičkog sna o besmrtnosti putem kodiranja naših najvažnijih osobina i identiteta u kompjuterski program.  

Kada je riječ o socioekonomskim odnosima, mi svoju eru doživljavamo kao zrelu. Sa slomom komunizma, napustili smo stare milenarističke utopijske sne i prihvatili ograničenja stvarnosti – tačnije, kapitalističke društveno-ekonomske realnosti – sa svim njenim nemogućim. Ne možemo se upustiti u velike kolektivne činove, koji nužno završavaju u totalitarnom teroru. Ne možemo se vratiti staroj državi blagostanja, koja nas čini nesposobnim za natjecanje i vodi u ekonomsku krizu. Ne možemo izolovati sebe od svjetskog tržišta.   

Za nas, lakše je zamisliti kraj svijeta nego ozbiljnu društvenu promjenu. Obratite samo pažnju na brojne blokbastere o globalnoj katastrofi i odsustvo filmova sa vizijom o drugačijem društvu.

Možda je vrijeme da obrnemo naš koncept o tome šta je moguće a šta ne; možda bismo trebali prihvatiti nemogućnost svemoćne besmrtnosti i promisliti mogućnost radikalne društvene promjene. Ako priroda više nije stabilni poredak na koji se oslanjamo, tada se i naše društvo treba promijeniti, želimo li preživjeti u prirodi koja više nije dobra i brižna, nego slaba i ravnodušna mati.

 

*The New York Times (Preveo: Andrej Nikolaidis)