Predgrađa velikih, milijunskih gradova na post-socijalističkom Balkanu baš zbog svoje derutnosti i razbarušenosti predstavljaju, uza sve mane divljeg urbanog neplaniranja, svojevrsne oaze usporenog ritma u neskladu s užurbanom i zagušenom gradskom središnjicom.
Tamo gdje nestaju veliki stambeni blokovi, a brze prometnice već presijecaju spore i mutne rijeke, još uvijek je moguće sjesti i razmisliti; te daleko od halabuke i fanfara učiniti nešto suvislo za svoju užu okolinu, a time i za sebe – saviti gnijezdo u punom smislu riječi. U proljeće prošle godine, na periferiji Beograda, ovu je priliku na svoj način iskoristila jedna neobična umjetnička zadruga, prema pojmu iz urbanističkog plana svoga grada nazvana Treći Beograd. Oni su na sjevernoj obali Dunava, na Pančevačkom putu bez kućnog broja, počeli stvarati svoj „mentalni i fizički prostor umetnosti“ i tražiti odgovor na pitanje o mogućnosti postojanja utopije u suvremenom post-tranzicijskom, kapitalističkom, post-modernom društvenom kontekstu. Ukratko, otvorili su vlastiti galerijski, radni i boravišni prostor.
Galerija je nastala na inicijativu osnivača zadruge Selmana i Seada Trtovca, koji su 2009. godine okupili bliske im umjetnike, te su prema nacrtima arhitekta Milorada Mladenovića krenuli u izgradnju modernističke zgrade, istodobno radikalno izdvojene iz ostatka riječnog pejzaža i nenametljive u svojoj skrivenosti među egzotičnom vegetacijom toga područja. Premda zgrada zbog manjka financijskih sredstava još nije dovršena, galerijski prostor u prizemlju otvoren je 2011, čemu još treba pridodati kuhinju, te boravišne odaje za goste, knjižnicu i uredske prostorije na katu. Iako datum završetka radova još nije određen, oko Trećeg Beograda kreativnost već buja. Rad uložen u nastanak ovog projekta nipošto nije bio samo intuitivan, niti je on nastao kao rezultat neke ishitrene reakcije na položaj umjetnosti sada i ovdje. Odgovore o razlozima odlučnog djelovanja nudi nam niz eseja koje su članovi Trećeg Beograda počeli objavljivati kratko po osnivanju svoje umjetničke zadruge.
U svom manifestu objavljenom na web stranici www.trecibeograd.com i u zborniku Treći Beograd – osnivanje, aktivnosti, akcije 2009. – 2011. (Edicija 3BGD, Beograd 2012.), umjetnici svoju definiciju utopije ilustriraju riječima američkog filozofa Fredericka Jamesona, prema kojem pojam znači „reprezentaciju društvenih kontradiktornosti i pokušaj definicije enklave (socijalne diferencijacije) unutar društvenog prostora“. Oslanjajući se na teorijske pristupe vodećih lica lijeve filozofije društva i umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, od Herberta Marcusea i Michela Foucaulta, do Michaela Hardta i Antonia Negrija, članovi Trećeg Beograda svoju umjetničku poziciju promatraju u kontekstu „otpora post-modernoj fragmentarnosti“, odnosno otpora razgranatom, prikrivenom sustavu moći i eksploatacije u suvremenom društvu, posebno u regiji post-jugoslavenskih zemalja, koje se mahom hrvaju s najgorim varijacijama takvog sustava na periferiji Zapada. Ipak, putnika namjernika u gustišu muljevite obale Dunava ne bi smio odbiti zahtjevni i razrađeni politički diskurs. Teorija služi umjetnicima kao poticajni i ohrabrujući argument, oruđe kojim se njihovo djelovanje smješta u odgovarajući kontekst i povijesni slijed, te povezuje s istomišljenicima na međunarodnoj razini. Veze Trećeg Beograda s inozemstvom već su počele davati plodove – na primjer, u suradnji sa švicarskim umjetnicima Valerianom Malyem i Klarom Schilliger, koji za vrijeme boravka u Beogradu za galeriju izrađuju monumentalnu skulpturu u obliku đumbira (Monument Gingersociety Beograd), ilustrirajući model ne-hijerarhijskog povezivanja i širenja, imanentan Trećem Beogradu.
Sam rad koji su umjetnici protekle godine izvodili u svojoj, ali i našoj galeriji posve je udaljen od jezičnih problema konceptualne prakse. U radovima je politička pozicija umjetnika i poetska rafiniranost njihovog pristupa izražena toplinom samog prostora, prisnošću sudjelovanja u zajednici, performansom shvaćenim prema Beuysovom ključu socijalne skulpture, odnosno kreativnosti koja podrazumijeva otvorenost, neposrednost, znatiželju i odgovoran pristup zajednici. Nazivi performansa i instalacija Trećeg Beograda dovoljno govore o prirodi njihovih akcija – Kolektivni san 1 & 2, Toplo mesto ili Ručak na travi. U Kolektivnom snu članovi zadruge u prostoru galerije zajedno spavaju ili drijemaju pokriveni dekama; u Toplom mestu u galeriju su postavili niz starih kućnih peći na drva i pozvali posjetitelje – prijatelje i komšije – da dođu, ugriju se i druže se; u Ručku na travi umjetnici su fotografirali svoj ljetni obrok u dvorištu galerije i prikazali ga kao trenutak opuštene katarze u jednoličnoj svakodnevnici, kao nezatvorenu kolektivnu razmjenu emocija i iskustva upravo u to vrijeme i na tom mjestu. U suštini, većina zajedničkih umjetničkih akcija Trećeg Beograda i nisu drugo nego dokumenti procesa nastajanja ovog utopijskog projekta, te enklave koja se povezuje i s drugim sličnim prostorima na obali Dunava u okolici Beograda (muzej Macura, ITS-Z1 – Ritopek, Zemunski mali umetnički centar – ZMUC), tvoreći ono što se među upućenima sve češće naziva „dunavskom umetničkom rutom“. Riječ o malom nizu galerijskih i radnih prostora razbacanih od Novih Banovaca do Zemuna, nastalih isključivo zahvaljujući trudu i angažmanu entuzijasta, koji su željeli okoštalom sustavu izlaganja i problematiziranja suvremene umjetnosti (a posebno organizaciji zajedničkog rada umjetnika) pružiti jednu jasnu alternativu, neovisnu od nadležnih, korumpiranih državnih institucija. Za ilustraciju, beogradski muzej suvremene umjetnosti već se godinama renovira bez vidljivog datuma završetka radova, pa je jasno kako je nicanje neformalnih galerijskih prostora poput Trećeg Beograda i više nego dobrodošlo. Štoviše, kako smo vidjeli, i nije riječ o galeriji u užem smislu riječi, već o mjestu učenja, druženja i suradnje, čiji je cilj dostizanje i afirmacija nekih etičkih, pa i estetskih normi koje u suvremenom društvu, čini se, sve brže iščezavaju. Ovakva slobodarska okupljanja i akcije umjetnicima diljem cijele regije itekako mogu poslužiti kao značajno ohrabrenje, kao putokaz kamo umjetnost danas može krenuti kada rad u autističnoj samoizolaciji i predvidljivi načini komunikacije s publikom postanu opasni po život umjetnosti. K tome, preobrazba zaboravljenih prostora na gradskim marginama, ili izgradnja novih u ruralnim područjima istinski je čin otpora prema centralizaciji kulturnih resursa, a povezivanje takvih malih enklava, kakvo se upravo događa na obali Dunava, društveni je angažman par excellence, prema onoj staroj maksimi Williama Blakea: „Moram stvoriti svoj sustav ili biti porobljen od strane drugog“. Umjetnici Trećeg Beograda i njihovi prijatelji u onom su najvažnijem – u umjetničkom, kreativnom djelovanju – čvrsto odbili biti podložni.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult i Beton iz Srbije i Plima iz Crne Gore. Projekat se provodi u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije.
