Krsta Popovski Ej. Beograd: Mono i Manjana, 2011
Krsta Popovski čitateljskoj publici mogao bi biti poznat po svom zadnjem romanu, Tata, dramama Žestina i Fra Vidoje, ili možda jednoj od četiri zbirke poezije koje je do sad objavio. Njegov novi roman neobično šturog naziva, Ej, privukao je pažnju kritičara 2011. ušavši u uži izbor za nagradu 'Zlatni suncokret' i podjelivši nagradu 'Poziv na Putovanje' s Upokojavanjem prosektora Majerhofera Aleksandra Šurbatovića. Radi se o neobičnoj priči o ženi koja je dvanaestogodišnju kćer zametnula negdje prije dvije godine i sad shvaća da bi bio krajnji trenutak da je pokuša pronaći. Kroz sljedećih stotinjak stranica pratimo njeno suludo tumaranje gradom, kroz grotesknu paradu nakaza, u očajničkoj potrazi za nekim tko joj može pomoći.
Svaki grad ima svoje lude žene, obično beskućnice, lokalnom stanovništvu poznate po kolicima iz samoposluga punima smeća koja poput Sizifa guraju po samo njima poznatim rutama, živopisnim kostimima u kojima vole šetati, svađama s dječurlijom s ulica, ili možda pak upečatljivim frazama koje znaju uputiti svojim sugrađanima. Popovski uspješno uranja u svijest jedne takve žene i pruža nam pogled u svijet s druge strane zrcala. Ono što putovanje niz zečju rupu čini uvjerljivim jest iskrivljena logika i iskrzana percepcija kojom si protagonistkinja slaže sliku o tome što se događa oko nje. Pa tako sjedeći s načelnikom policije odjednom postaje uvjerena da je upravo on oteo njenu kćer i da od nje zapravo želi isposlovati dozvolu da je, kao maloljetnicu, i oženi. Uvjerivši se da ipak nije tako, razrađuje teoriju da on ženi starije žene i zatim ih ubija radi njihovih stanova, da bi, ostavši sama s njim, najednom pomislila da će je silovati. Skačući s teme na temu polako nam otkriva detalje svog života i braka koji su je doveli do te točke i kroz taj proces i sama pokušava shvatiti što joj se događa. Postaje svjesna da joj sijeda kosa prekriva cijeli gornji dio tijela a kandže prste na rukama; da gradom hoda u papučama i trenerci; da je njen muž prijavio nestanak djeteta prije dvije godine te da cijelo susjedstvo misli da ju je sama ubila. Izbezumljena, nemoćna da se suoči sa stvarnošću, u jednom trenutku i sama se počinje pitati je li moguće da ju je ozlijedila i da se toga ne sjeća i tad doživljava završni slom. Poput slavne protagonistkinje Henry Jamesovog Okretaja zavrtnja majka do kraja ostaje potpuno nepouzdan pripovjedač i čitatelj ne dobiva izravan odgovor o sudbini nesretnog djeteta.
U opisu knjige na koricama stoji da je roman zapravo metafora za ljubav koja često iščezne iz braka i teško se nalazi. Međutim, kako saznajemo o tiraniji svakodnevnog života kućnog diktatora i izluđene žene, svako spominjanje ljubavi počinje zvučati bogohulno i prljavo. U iskidanim sjećanjima protagonistice koja isplivavaju kroz priču doznajemo kako je zbog njega ostala bez posla, prijatelja, zdravlja i razuma; kako se pretvorila u robinju koja skače na svako njegovo zlosretno Ej, potpuno prilagođena njegovom suludom ritmu i beskrajnim prohtjevima. Njen muž, Petar, propali filozof, izranja kao potpuno nesnosan lik, sebičan, bezobrazan i tašt; a kroz morbidne, mada zabavne epizode - čupanja vlastitih zuba kliještima, prepiranja o crkvenim dogmama s popom na sahrani supruzinih roditelja i guranja glave u bojler - saznajemo da je jednako lud kao i supruga koju sustavno ugnjetava. Popovski, međutim, produbljuje dinamiku njihovog odnosa otkrivajući nam kako krivnju za njihov odnos ipak snose oboje jer je čudovište u koje se Petar pretvorio pomogla stvoriti i sama njegova supruga preuzimajući na sebe sve kućne obveze i dopuštajući mu da svojim ludilom zarazi čitav njihov život.
Konačno slobodna od muža, smještena na psihijatriju na kraju knjige, ona, preuzimajući na sebe dužnosti medicinskih sestara i čistačica, otkriva kako je njena patologija upravo priželjkivanje onog Ej kojim je muž zlostavlja cijeli život budući da joj je postalo jedina svrha i funkcija. Šovinistički, da ne kažem maloumni, zaključak njenog psihijatra da je njena ključna greška činjenica da je zapustila muževe potrebe u krevetu posvetivši se samo onima u kuhinji ipak je indikativan, ne samo kao primjer nazadnih i neobrazovanih stavova ljudi na visokim položajima, već i kao dokaz o njenom psihičkom stanju i istinskim uzrocima njenih problema. Ona, naime, doista nije u stanju pojmiti sebe kao seksualno biće, ali to je samo nuspojava činjenice da se ne može pojmiti kao ljudsko biće s njemu pripadajućim pravima i potrebama. Neobična je ideja da je uz tolike predstavnice ženskog pisma tako kompletan prikaz psihičkog raspadanja jedne žene u agresivno patrijarhalnom društvu napisao upravo - muškarac.
Popovski je iskoristio svoju jedinstvenu junakinju i kroz ludilo jedne žene prikazao ludilo cijelog društva. Bilo zato što se nitko ne suspreže pred starom luđakinjom, bilo zato što košmar u njenoj glavi nije ništa drugačiji od onoga koji je okružuje, slika svijeta kroz oči protagonistice siječe ravno u srž stvari i pretvara se u oštru kritiku. Kao što neki skupljaju u formaldehidu očuvane abnormalne organe i organizme tako se i autor diči kolekcijom posebno probranih primjeraka, nazovimo, ljudske vrste. Susjeda šamanka i proročica koja je ugled izgradila liječenjem djece od izbirljivosti pri jelu izgladnjivanjem i pacijenta s Alzheimerom osebujnim metodama vrijednim pažnje dr. Strangelovea te načelnik policije koji prispodobljuje generalnu probu prosidbe svoje ljubljene sa psihički nestabilnom ženom osumnjičenom za ubojstvo vlastitog djeteta samo su vrh ledenog brijega čudaka koji nastanjuju ovaj svijet. U ironiju i crni humor zavijene, Popovski kroz priču provlači najružnije aspekte svoga društva koji se svakako mogu prepoznati i s ove strane granice: primitivizam koji probija kroz još svježu gradsku fasadu, praznovjerje i glupost duboko ukorjenjene u narodu sklonom da se povodi za ruljom, klanske veze preko kojih se dobijaju poslovi te lijenost i brutalnost ljudi koji ih tako dobivaju, pogotovo u državnim službama. Sve je to dovedeno do krajnosti apsurda, ali ponekad je potrebno sagledati situaciju kroz iskrivljenu prizmu humora i groteske kako bi smijeh zamijenio suze.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult i Beton iz Srbije i Plima iz Crne Gore. Projekat se provodi u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije.
