Intime, Collegium Artisticum, Sarajevo, 6. 9. – 20. 9. 2012.
U kojoj mjeri je prihvatljivo i smisleno gajenje intime u savremenom svijetu, obilježenom državnom kontrolom i ekonomskom birokratijom? Ovo pitanje nije za odbaciti, nego bi trebalo biti ključno na polju preispitivanja odnosa individua/kolektiv, ili, pak privatno/javno. Pokušaj nuđenja odgovora tematizira izložba Intime, otvorena u sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum, u okviru njenog novopokrenutog godišnjeg programa 'ARTbitraža 2012/2013'. Budući da je cilj pokretanja ovog programa dijagnosticiranje osnovnih problema likovne scene u BiH, pokušaj aktiviranja kritičkog diskursa, te međusobno približavanje edukacijske i izložbene djelatnosti, ne čudi što je započet upravo pomenutom izložbom. Naime, okupljajući djela devet lokalnih umjetnica mlađe generacije, ovom postavkom se akcentira položaj intimnog života naspram kolektivne društvene stvarnosti, odnos privatnog i javnog, kao i kritičko promišljanje o eventualnom pružanju otpora savremenom „društvu kontrole“ (Deleuze), putem različitih umjetničkih strategija kojima se potencira intimni prostor.
Sam naziv programa u sklopu kojeg je organizirana izložba simptomatičan je. 'ARTbitraža' je očito izvedenica od riječi arbitraža, koja označava rješavanje sporova među određenim strankama van suda. Dakle, nesvakidašnje, pomalo „začudno“ tematiziranje intimnog svijeta i njegovog povezivanja s javnom domenom, jeste osnovna tema ovog projekta, ali i izložbe Intime. Ova kuratorska koncepcija je u sklopu postavke podijeljena na dvije manje tematske cjeline. Prvi dio okuplja radove umjetnica koje vlastiti intimni svijet posmatraju kao kritičku strategiju koja dovodi do vizualizacije psihičkih procesa i introspekcije ambivalentnosti privatnog u odnosu na opće životno okruženje. Ovoj kategoriji pripadaju izložena djela Leile Čmajčanin, Borjane Mrđe, Emine Kujundžić, Irene Sladoje i Lale Raščić. Drugom dijelu izložbe pripadaju radovi Lane Čmajčanin, Adele Jušić, Ive Simčić i Nele Hasanbegović, a one u njima problematiziraju intimu kao platformu s koje se može intervenirati u širem, društvenom i kulturnom kontekstu. Kustosi izložbe su Branka Vujanović i Jon Blackwood.
Intimu kao prostor introspekcije, „dozvoljene“ fantazije, ali i kontrapunkta stereotipima, marginalizaciji, indolentnosti i homogenizaciji ljudi, propituju Leila Čmajčanin, Borjana Mrđa i Emina Kujundžić. U radu The Fool's Journey (2012), Leila Čmajčanin koristi arhetipsku figuru lude, dobro poznatu na kartama tarota. Ova figura predstavlja psihološki auto-portret, a rad prati poezija Andreje Dugandžić, tačnije pjesma o proricanju sudbine. Naklonost intimi, sopstvu, introspekciji kroz ovu figuru, koja na simboličan način predstavlja psihološki konstrukt same umjetnice, potvrđuje i sama kada o izboru ovakve tematike kaže: „Nakon dugog i napornog razmišljanja, koje stalno prekida svijest o meni kao najinteresantnijem svjetskom fenomenu, zaključila sam da je u umjetnosti najvažnije biti otvoren i iskren, i vođena tim zaključkom, došla sam do ideje da je najpravednije baviti se sobom... Tako sam auto-portretom riješila problem zvani tematika.“ Stalna upletenost privatnosti u situacije koje se odvijaju oko nas i nemogućnost njene potpune izoliranosti od vanjskih utjecaja analizira Borjana Mrđa u radu Cut-out momenti (2009-2012). Koristeći fotografiju kao predložak svojih crteža, ona uspostavlja direktnu vezu između intimno proživljenih trenutaka s dragim osobama (majkom, sestrom, djedom, prijateljicama) i društvenog konteksta, ispisujući pisaćom mašinom oko crteža tekstove iz novina, kojima kroz aktualne vijesti iz svijeta politike i kulture obavještava o globalnim i lokalnim problemima. Autorica tako ističe jedinstvenost sjećanja i snažan emotivni naboj u međuljudskim odnosima, ali istovremeno ove intenzivne pojedine momente okružuje tekstom o aktuelnim zbivanjima u svijetu, čime upozorava na nemogućnost krajnjeg otcjepljenja intimnog od društvenog domena. U radu Emine Kujundžić intima je pojam koji označava sigurnost i prijatnost privatnog u odnosu na mučnu sliku vanjskog svijeta uništenog zagađenjima i ratovima. Četiri diptiha fotografija pod nazivom 4E (2011) prikazuju umjetnicu u raznim stanjima i ambijentima intimnog (krevet, soba) nasuprot uništenim ili uništavajućim prirodnim elemetima – vodi, vazduhu, zemlji i vatri, čime problematizira pitanje ekologije. Ovakvim kontrastom i poetičnim auto-portretima, autorica izražava moć imaginacije, fantazije, ali i nemogućnost djelovanja, gotovo paraliziranost, dijagnozu opće klaustrofobije.
Putem hronika privatnih preokupacija, izloženih javnosti kako bi se stvorio uvid u inače zatvoren svijet, Adela Jušić i Nela Hasanbegović, za razliku od prethodno analiziranih radova, u svojim ipak ostavljaju mogućnost uspostavljanja paralela s univerzalnim. Adela Jušić, tako, pronalazi inspiraciju u životima žena iz bivše Jugoslavije u drugoj polovini 20. vijeka. U portretima njenog tekućeg projekta Nepoznate heroine (2012) predstavlja manipulirane digitalne fotografije žene partizanke s ispisanim tekstom: „Ona se pridružila narodnooslobodilačkoj borbi jer je htjela slobodu za svoj narod. (...) Ona nije odlikovana herojkom poslije svoje smrti. Na njenom grobu ne stoji njeno ime. Na njenom grobu piše 'Nepoznata partizanka'“. Na taj način autorica demistificira mit o partizanskoj borbi, koja je dovela do naizgled stabilnog društva. Ovaj ugodni truizam previđa to da su mnoge žene učestvovale u Narodnooslobodilačkoj borbi s uvjerenjem da će se njihova emancipacija u naknadnom, mirnom periodu, uspostaviti. Izložena fotografija se oštro suočava s realnošću i ukazuje na to da su patrijarhalne vrijednosti ponovno osnažile u poslijeratnom periodu i da je obećanje ravnopravnosti značilo utopiju. Nela Hasanbegović također tematizira patrijarhalne pojmove i suočava se s muškim pogledom. Multimedijalna instalacija Pod velom (2010) predstavlja skupinu od osam žena u bijelim vjenčanicama, na koje je projektirana forma porobljujućih lanaca. Instalacija je zapravo prikaz brendirane iluzije da žena ima „kontrolu“ nad svojom sudbinom putem konzumiranja, šopinga, održavanja normi ljepote, konfrontacije ovim „šarenim lažama“ kojima se savremeno društvo maskira. Video instalacijom Zatvoreno za javnost (2011) umjetnica se dotiče i problema zatvaranja Umjetničke galerije BiH za publiku, tako što iste lance, odnosno okove, projektuje na njenu fasadu. Osim žene, i umjetnost je u okovima, i to ni manje ni više nego kolekcija koja čuva memoriju jedne kulturne zajednice, a, samim tim, i svake njene individue ponaosob.
Potreba da se u posljednje vrijeme sve više problematizira, propituje i diskutira o mjestu pojedinca u svijetu „zaraženom“ velikim sudbinama i kolektivnim problemima, okupirala je i umjetnost. Savremena umjetnička produkcija se, tako, sve više polarizuje baveći se, s jedne strane, aktivnim odnosom prema društvenom i kulturnom kontekstu, dok je, s druge strane, pokazatelj intimnog, pojedinačnog, privatnog. Osjećajući nemoć u suočavanju s društvenim problemima, princip vlastite introspekcije postaje pogodan umjetnicima za potencijalnu pobunu na ličnoj razini. Analizirana izložba je primjer upravo toga i na dobrom je putu prikazivanja malih priča kao ravnopravnih onima koje problematiziraju kolektivitet, što je svakako za pohvalu.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult i Beton iz Srbije i Plima iz Crne Gore.
Projekat se provodi u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije.
